Zdravo prijatelju...
Znam, nisam ti dugo pisala, ali tvoje zadnje pismo me uznemirilo...
Ne znam kako da ti pomognem...
Žao mi je šta ti ne mogu prenjet nikakve dobre novosti...
Pitao si me kako sam... Pa, evo par sitnica...
Svaki dan postaje borba za opstanak... Ne mogu više trpjeti ovaj lažni osmijeh na licu...
Ovaj umjetni smijeh, i ovu prijetvornu sreću...
Znam da život nikoga ne štedi... A šta da ti kažem...?
Rijetki su trenutci kada se na mom licu može vidjeti iskrena sreća...
Poznavajući te znam šta ćeš mi odgovorit... I puno puta pomislim na osobe kojima je puno teže nego meni... Ali, ne uspjevam uvijek... Teško je to... Pokušam se staviti na njihovo mjesto, ali to je teško... No, tada se moji problemi čine minimalni...
Danas pada kiša... sentimentalno sam raspoložena, i fališ mi ...
Fale mi tvoji savjeti...
Uz tebe, život mi je bivao lakši, sve se činilo puno jednostavnije...
Bili smo ja i ti... Ti i ja... A sad... zanemarila sam te u potpunosti...
Molim te, nemoj se ljutit na mene...
Anđele moj, čuvaj me...
Post je objavljen 09.02.2007. u 11:53 sati.