Stvarno sam pretjerao sa nepisanjem bloga. Kao sve nesto vazno se dogadja, nikako dovoljno inspiracije, pa nemam zelju, pa ovo pa ono. Sada sam si dao kao zadatak da redovno pisem.
Daklem, prvo da dam koordinate: Köln, Dzermanija. Tu mi je baza do daljnjega, a to "daljnjega" moze potrajati do beskonacnosti. Trebao sam ici u Liberiju u travnju, no to je otkazano i sad sam na "One week notice", to jest cekam telefonski poziv da me pozovu s posla i da krenem nekuda. Za to vrijeme se pokusavam baviti internet novinarstvom, intenzivnim pretragama interneta, ucenjem francuskog i citanjem strucne i duhovne literature. Uz to, poceo sam i s "treningom za zaglupljivanje i istakinjanje so nabreknati misici", ili u prevodu - poceo sam ici u teretanu i na bazen. Prosli tjedan sam napravio jednu blic turneju po Balkanu - Skopje, Zagreb i Beograd - i u Beogradu mi je jedan decko rekao da je dobio preporuku od Makaje da ne ide vise u teretanu jer to zaglupljuje, da se radije pocne baviti hatha jogom. Jako sam se smijao tome, ali nakon 2 dana zaredom u teretani i susreta uglavnom samo sa "sirokim celjustima" i "niskim celima", mislim da te rijeci imaju jako puno smisla. S druge strane, to ionako nece imati prevelik utjecaj na moje mentalne sposobnosti, buduci da se ne dozivljavam nesto bas inteligentan u zadnje vrijeme. Cini mi se da bih mogao idealno funkcionirati kao sef nekog malog ducana u juznoj Slavoniji recimo, ono svakodnevne nabavke i sitni proracuni - ali nesto inspirativno i kreativno i od koristi siroj zajednici - to jok. Nema. I prilicno me zivcira takvo stanje svijesti. Maleno, sebicno, zgrabiti za sebe i zadovoljiti svoje sitne potrebe i zadovoljstva i onda kraj price, nema vise interesa. Zar je to spomena vrijedan zivot, zar je to radosno sudjelovanje u sukreaciji velikog zivota? Nije. I jos je najgore od svega sto zivim s velikim ljudima, psihicki naprednim i razvijenim, koji jako puno rade za svijet oko sebe. Ali ne kao "milosrdni krscani" koji citav zivot pjevaju u crkvenom zboru, daju ogromne donacije, svi ih vole i znaju kao dobre ljude, a onda umiru od raka na zelucu ili ne znam gdje vec. Ovi "moji" velikani rade puno jer je to odraz visokog stupnja realizacije svijesti, ljubavi, radosti, zanosa i ostalih vrlina volje, osjecaja i misli. To je jednostavno dio njihovog Puta. I uz takve ljude, vec vise od desetljeca, ja ostajem u svom malom filmu, u svojoj zatvorenoj sobi, u svojoj depresiji, tugi i debljini; moje misli i osjecaji sve vise gube na plemenitosti i sve vise izranja iz pozadine skriveni egoizam koji neumoljivo probija svoj put i osvaja sve veca prostranstva u mojoj nutrini. Umjesto upravo obrnutog procesa u kojem bih trebao dozvoliti sve vise rasvjetljavanja tamnih dijelova duse, sve vise predanosti i sve pogodnijem i meksem tlu kako bi rijeka zivota mogla teci i niz moju dusu, meso i kosti za dobrobit svijeta. Lijepe rijeci, ova poslijednja recenica, zar ne? No, to nema veze sa mnom i mojim nacinom zivljenja, ja sam negdje drugo, usmjeren u nekom potpuno drugom smjeru. Iz nekih sasvim prizemnih razloga, kao na primjer zelja za prihvacanjem, ja i dalje vrijedno obavljam neke korisne stvari za svoje prijatelje i svoju zajednicu, ali moj nutarnji stav nema apsolutno nikakve nesebicnosti, inspiracije ili enutzijazma u citavom tom radu. Cisti strah od odbacivanja okoline i drustva, strah od ostajanja sam. I onda jos u razgovoru s nekim pametnim (nazalost, najpamentijim od sviju) koji kaze da bih mogao odraditi jos 10 godina u Africi!?! Da, taman da ostanem potpuno sam, da me svi zaborave, da izgubim zivi kontakt sa svima koje poznajem, da mi se potpuno unisti emotivni zivot koji je vec sad na prilicno tragicnom nivou. Upravo ostvarenje mojih najvecih strahova. I sanjarenje da je sve ovo mucenje s razlogom i smislom, da ce se to pretvoriti u neumoljivu odluku i zelju za samoostvarenjem. Mozda je i tocno, samo kada? Nije mi bas gust "patiti za vise ciljeve" kad te vise ciljeve uopce ne percipiram kao moguce potencijale u mojoj dusi. To su vise neke mentalne slike koje nikako ne mogu postati ozivljene. I onda mi je tako dosano i tuzno na ovoj planeti. Sam i osamljen, cak i u "guzvi" finih ljudi... Dakle, snijeg, tako je naslov ovog posta (tko se jos sjecao naslova prije nego li sam ovo napisao, ima cokoladu od mene). Pada od jutros i sve izgleda bijelo i cisto u nasoj ulici. Valjda me to i natjeralo da pocnem opet pisati.
Post je objavljen 08.02.2007. u 12:28 sati.