Marketing
tko želi ovo čitati
Slučaj prvi…Danas sam luda.Luda.Luda. Ali od jutra. Zapravo, dan mi je započeo onako kak se može samo poželjeti. Probudila sam se, a da nitko nije upao u sobu, pod tim mislim na moju dragu majku koja ima neobjašnjiv poriv brisati prašinu sa poda ujutro oko pola sedam. Uglavnom prošlo je bez toga. I onda poslije razvlačenja po sobi koje je trajalo oko sat i pol...otišla sam do kuhinje i „doručkovala u pola 11h… to je takav gušt. Laganini se spremila i otišla do Doma zdravlja…zapravo tzv. Jodnog. (smiješan naziv). Išla sam na spaljivanje bradavice na ruci…za neupućene, sa smrznutim dušikom se provodi postupak „spaljivanja“ (čitaj: odstranjivanja) i to zna trajati po mjesec – dva…ovisi o veličini bradavice. Ušla u ganc novi prostor sa novim pravilima pomoću brojeva. E, da…fakat me mogu malo stvari izbaciti iz takta…danas je ova. Glupo…ali je. Dođem oko 11.15h, sjednem i čekam i to čekanje traje. Isprva nije nitko izlazio…kad odjednom se miče kvaka na vratima…a ja odjednom freeze…samo doktorica,koja nije doživjela katarzu sa novim prostorom…i dalje nenasmiješena,ljuta na tko zna što,mislim samo njoj poznato. I tako čekam kad primjetim da žena do mene ima neki broj. Naime…ja sam trebala kod ulaska se javiti na neku kvazi portirnu,dati uputnicu i onda bi mi se vratila uputnica zajedno sa brojem dolaska, tj. brojem koji mi služi da znam kad sam na redu…pa si mislim…pa nemrem vjerovati, tak da ovi koji su došli poslije mene, bili su zapravo ispred i ja sam na kraju ostala zadnja. Grrrrrrrr…..i tako je moj brzi odlazak doktoru….ispao ne tako brz i uopće nezanimljiv. E da, platila sam još i participaciju jer mi je isteklo osiguranje….mea culpa…. 
Slučaj drugi…došla doma nakon spaljivanja…koji je mogao prerasti u požar.. 
i za sat se opet vraćala u centar….misija je …uvezati diplomski…odem u knjižaru gdje više-manje uvijek kopiram, uvezujem i kupujem đinđe…tipa blokića,kemijskih i ostalih drangulija koje me vesele…dam teti i velim onako kroz šalu…“Evo, došla sam diplomski uvezati, pa mi dobro pazite…he,he…“ i nije prošlo nekoliko sekundi,kad mi ona bacila tužan pogled. Prvo sam mislila da se zeza…da,samo sam mislila…žena se zeznula prilikom rezanja rupica…i ispalo mi je da 5 listova elegantno vire..mene prvo oblio znoj…pa rekla…a neeee…sad vraćanje,pa nanovo printanje, jer oni naravno nemaju printer u boji,pa opet vraćanje…ponudila se ona to meni srediti sa rezanjem onim što viri…rekla sam da nema šanse....pa ona da još više popravi stvar,ode sprintati,ali u crno-bijelo…nisam mogla vjerovati…ko je tu lud…ona se samo ispričavala…a ja stajala ko kip…htjela sam vrištati…a opet…što imam od toga…uredno mi je naplatila punu cijenu, zahvaljivala što nisam ništa rekla šefici, i opet se ispričavala, i stisnula mi ruku. Ja se pokupila ko malo dijete van, vrtila i dalje u glavi onu „this is not happening“, kiša je lagano padala..duboko sam udahnula…i krenula riješavati problem…što sad…i riješila…
To je ta moja danjašnja historija…nemam navadu pisati što mi se neki određeni dan dogodilo...danas sam jednostavno morala, tak je ispalo…ne očekujem da će ove baljezge netko pročitati, meni je samo lakše što sam to izbacila iz sebe i da više ne mislim na to.
Sad se liječim uz Carlu Bruni….PUSA 
Post je objavljen 07.02.2007. u 22:12 sati.