Podne i pol. Prvi i jedini vlak koji vozi prema sjeveru. Nong Khai – posljednja stanica na sjeveroistočnoj pruzi Bangkok-Nong Khai. Dalje nema. Dalje je moguće samo busom ili pješke preko mosta u Laos. Vientiane, glavni grad Laosa, je nekih pola sata vožnje od granice. Nalazim se ponovno na rijeci Mekong, koja je ovdje dosta uža i nekako pitomija nego na jugu, i gledam drugu obalu rijeke. Preko puta je Laos. Ovako iz daljine ne izgleda puno različitije od Tajlanda. Ali vjerovatno ako se ide dalje u unutrašnjost, razlika je očitija. A pogled preko rijeke je jedino što ću vidjeti od Laosa. Barem na ovom putovanju. Odlučujemo preskočiti Laos i za koji dan radije krenuti natrag prema Bangkoku i zatim na jug, na more, na tajlandske otoke.
Smještaj u Nong Khaiju rangira kao jedan od najboljih na putovanju. Mut Mee Guesthouse smješten je na samoj obali Mekonga. Oko spokojnog dvorišta s pogledom na rijeku smještene su kućice i bungalovi. Marin i ja odlučujemo zajedno unajmiti sobu u kojoj je sve napravljeno od bambusa - od kreveta i ostalog namještaja do zidova. Soba je tiha. Čuje se samo pjev ptica i znam da ću noćas jako dobro spavati. Cijena nam je pomalo smješna: 150 bahta za sobu ili 75 bahta po osobi (u prijevodu, 11.80 kuna).
Navečer konačno pronalazimo palačinke s kondenziranim mlijekom. Nakon što ih nismo našli u Nakhon Ratchasimi i Udon Thaniju zapali smo u laganu krizu. Uz palačinke uzimamo prave domaće piliće koji se posvuda vrte na tržnici (vidi se da smo skoro pa na selu), par limenki piva (ja uzimam Singha pivo koje ima visokih 6% alkohola – u Tajlandu svako pivo ima 6 i više % alkohola) i odlazimo jesti na obalu Mekonga.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:33 sati.