Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/wall

Marketing

Salomin ples sedam velova

Sa zvonika katedrale svakog božjeg jutra promatram Salomu, dok žustro korača prema uredima uz Dravu. Već je prošlo osam i ona kasni, kao i obično. Jutro je prohladno, izmaglica od vodene pare obavija rijeku kao fina koprena, kao prekrivač od pjene. Jutarnja vreva već je u punom zamahu, a tramvaji pozdravljaju kloparanjem, dok prelaze trgom i zavijaju prema Strossmayerovoj.

Zamakne za ugao, a ja sam već oronula fasada na zgradi. U prolazu, znatiželjno udišem miris njezine kose i puhnem u neposlušni pramen. Za ostale, Saloma ima obično, domaće ime, Sonja, Snježana... Sanja, recimo. Njezino je ime kao osobna mantra, nikome se ne otkriva, inače mantra ne uspijeva.

Saloma ima tajnu, koju pažljivo umotava u sedam neprozirnih velova. Njezin ples traje već godinama, ali tek oku pažljivog promatrača, dostupna je prava istina njezinih velova. Ona nije kriva za glavu na pladnju Ivana Krstitelja. Nije pobjegla iz narcisoidne opsesije Oscara Wildea, čak niti iz trolovske parodije Terryja Pratchetta. Pratim je oduvijek i siguran sam da znam njezinu tajnu sedam neprozirnih velova.

Istina, uglavnom pleše kako drugi sviraju, ali pritom je slobodna. Nikome se ne otvara, ne prepušta, pa je istinski zaštićena i nedodirljiva tamo iza sedam gora i sedam mora. Iza sedam velova. Znam to, jer ponekad noću, kad svi spavaju, a ona misli da nitko ne gleda, pažljivo skida velove, koji je čuvaju od vanjskog svijeta. Oni kriju sedam konfliktnih i međusobno suprostavljenih životnih uloga.

Kad netko spomene sintagmu samohrana majka, ona poludi. -Otkad već muškarac ne hrani obitelj, kaže ljutito, koliko to ona može biti. - Ne trebam sažaljenje, niti muškarca u kući pod svaku cijenu.

A cijena koju stavlja muškarcu na dušu obično je lako naplativa, nematerijalna, bez novčanih mjerila i vrednovanja. Kao muha na njezinom ormaru slušam kako se ispovijeda ogledalu:

-Samohrana? Naravno, kad jedem manje od komarca! Mene je lako hraniti!

I to je živa istina- dajte joj jabuku, oraha, bilo kakvog voća i riješili ste problem hrane. Kao moljac, bio sam u njezinim ormarima i ladicama i znam sigurno, da je nije teško niti oblačiti. Traperice i par majica traju već godinama, pa sam, više reda radi, izgrizao jednu, koja joj se ionako nije previše sviđala.

Da je poslušna kćer, tu nema pogovora. Roditelje je uvijek teško zadovoljiti, jer po definiciji žele da djeca ispune sve njihove neostvarene snove. Ona je već u startu hendikepirana. Roditeljska je naklonost uvijek podijeljena među djecom. Roditelji instinktivno osjete, kojem djetetu je ljubav potrebnija, pa je tamo, često nepravedno, usmjere. Ako pri tom sudbina jedno od djece makne iz jednadžbe, ta praznina ostane zauvijek neispunjena. Uzaludno je i pokušavati, ali Salome ne odustaje. Nema izbora, ona je samo dijete, makar je davno prešla tridesetu.

Skriven u okviru zajedničke fotografije s ljetovanja, promatram je u ulozi otuđene supruge. Ljubav se pod bračnim krovom lako razvodni, izgubi po hodnicima. Samo pred dječjim pogledima, Saloma pleše za muža. Njihova tijela tek jednom tjedno, zbog osjetljivih dječjih godina, ispune isti ram bez osmijeha u okviru slike.

Dok pretvoren u trak svjetla visim obješen u spuštenim zastorima momačkog stana na drugom katu zgrade bez lifta, nevoljko i s mučninom gledam Salomu u zagrljaju ljubavnika. Jednom mjesečno, uvijek četvrtkom u pauzi za ručak od dvanaest do dva, ona je divlja, nesputana ljubavnica. Naizgled gola, znojem orošenog tijela i prekrivena poljupcima. Iako ogoljena, u mojem je pogledu tu najčvršće ogrnuta velovima, omotanima oko svojeg srca, njegovog grla, okrhnutog lustera, pretankih zidova … Ona ga ušutkava, a iznutra vrišti za riječima. On je šutke razumije, ona je sve što želi, škrto objašnjava. Ne govori o sebi, o njima, ta je tema zabranjena, jer je uzaludna.

Na povratku u ured, to si popodne dozvoli nemar i mrvicu opuštanja. U druge dane, ona radi dvostruko više od ostalih. Dokazuje se, pouzdana je suradnica, iako najradije samostalna. Od muških kolega mora po defaultu biti bolja, ipak je žena, to se od nje (ne)očekuje.Ona to može, jedino su sati prekratki, prođu prebrzo. Zato posao nosi kući i nad njim ostaje noćima. Tješi se, da je tako bolje za sve, tako ima više vremena i mira.

Kad posao zapne, ili još bolje- kad ga pozavršava - pretvara se u šarenu kutiju prepunu pisama, zapleta i pripovijedanja. Izvadi ‘Priče iz davnine’ i one malo novije, pa piše, dodaje i izmišlja. Čini to tako nevino, da joj čitatelj lako oprašta. Ipak je domaća, a kako zamjeriti Domaćima?

I konačno, njezin je posljednji sloj i uloga ta sretno-nesretna, nesigurna žena. Ako joj horoskop predvidi spokoj, čitav je sat, možda i dan, spokojna. A trenutak iza toga došulja se sumnja u sve i svašta, u sve i svakoga, pa odmah ruši svježe konstrukcije upravo sretno izmaštanog sna. Kaže, bolje da rušim sama, to svaki graditelj bez dozvole zna, jeftinije i lakše je za sve, misli ova nesigurna graditeljica.

Zato služe velovi, skrivanje, inhibicija. Iz njezine ljušture ne bi je istjerali ni dimom, vatrom, niti peticijama. Ostaje tek da, viseći sa stropa, uzdahnem i ostavim je njezinim maštanjima. Možda jednog dana posustane od skrivanja, od zaogrtanja velovima.




Post je objavljen 02.07.2007. u 23:25 sati.