Evo u ovoj priči pomalo ironičnog naziva odlučio sam napisati par događaja u kojima sam vrlo lako mogao izgubiti život. Mi zapravo nismo ni svjesni toga koliko je tanka granica između života i smrti i koliko je lako danas izgubiti život. Pa počnimo......
1988. godina. Strujni udar. Tadna nemirni šestogodišnjak...svašta mi je bilo na pameti i bio sam spreman napravit i najnenormalnije budalaštine.....koje su me mogle koštat života. Tog dana moj deda.....inače moler iz hobija, pomagao je mojoj mami okrečiti stan. Ja naravno nisam imao mira i samo sam gledao kako napravit neki problem.I tako sam ja našao eksera dva...ili ti ga čavla dva, i tako malo sam strugao svukuda sa njima. Sreća pa sam na električnu utičnicu tako naišao baš u sobi gdje je deda tada bio prisutan. Vidjet ćete zašto sam napisao sreća. I tako, skužio ja te utičnice i biser...došao pored njih i golim rukama ugurao te čavle u njih. I onda je počeo bljesak pred očima,osjećao sam da mi ruke gore, da mi se tijelo raspada. Deda me doslovno šutnuo nogom da me odvoji od struje jer me je tresla i držala kao da sam zaljepljen za nju. Sav modar i skoro zanijemio od plača uspio sam pobjeći vani do mame. Ona na meni ništa nije primjetila, osim da plačem jecajući, i deda nije stigao ni da joj kaže šta se zapravo dogodilo, ja sam već dobio batine jer je mislila da bezveze plačem.To je samo jedan put od tri...gdje me struja pokušala ubiti. Preživeo sam to.
1993. godina. Metak pored glave. Ta proslava nove godine me mogla stajat života isto. Doček nove '93. na '94. društvo u kući veselje svi u štihu. Mama mi je tu veče podvukla da neizlazim napolje kada bude vatromet...da sad svaka šuša ima pušku i da ljudi neodgovorno pucaju u zrak sa pravim metcima i da nerazmišljaju o posljedicama. I došlo je i to odbrojavanje...i ja sam kroz prozor mogao vidjeti mnoštvo vatrometa i svijetlećih metaka koji su krasili nebo. Vrag mi nije dao mira i morao sam izaći kradom na balkon. I tako dok sam se ja divio tom blještavilu...pored glave mi je prosvirao metak i udario u zid. Oduzeo sam se od straha i puzajuću ušau nazad u kuću, a mami nisam smjeo reći što se moglo dogodit. Ujutro je vidjela to oštećenje na zidu i rekla mi ''vidiš sine da sam bila u pravu kad sam ti rekla da neizlaziš van''! Dok mi je to govorila jeza i nelagoda je prolazila kroz mene. Preživeo sam to.
1999. godina. Let u provaliju. Bila je noć....autom smo se vraćali kući, mama,prijatelj naš, vozač i ja. Mama je sjedila naprijed. Približavali smo se jednoj provaliji koja je bila duboka oko tri metra i gdje su mnogi stradali. Iz neobjašnjivih razloga....vozač gubi kontrolu nad autom, neuspjeva skrenuti i neizbježno.....svi smo lijepo letjeli u pičku materinu dole u tu rupu. Dobro smo se natukli svi.....a moglo se dogoditi i najgore da smo samo malo imali nezgodniji pad. To je inače prva nezgoda sa autom moja, a bilo ih je još. Preživeo sam i to.
2005. godina. Na granici vruće smrti. Eto...kao ja frajer sjetio se da bi se volio malo brćkati u vrućoj mirisnoj kupki punoj pjene. Inače obožavam jako toplu...na granici s vrućom...vodu za tuširanje i ono...kupka je morala biti isto tako vruća.I sve ja lijepo napravio ...ulio unutra tonu pjene i pola bočice mirisnog ulja ...ma milina. I uvalio se ja lijepo u kadu i to je mene nakon nekog vremena opilo. U jednom trenu sam osjetio da se gušim vodom i trgnuo sam se iz polu opijenog stanja.Mene je ta vruća voda toliko opila da se nisammogao pomaknuti, nisammogao nikog dozvati da me izvuče, nisam mogao pustiti hladnu vodu....ono...padam u trans. Jedva sam dopuzao do vrata poslednjim atomima snage i lupao sam dih otvore s druge strane. Mama je prva čula i došla i sva u panici pitala šta mi je, vrata su zaključana nemože ući unutra.Nekako sam navukao peškir na sebe...otljučao i ona je otvorila. Rekao sam joj samo da me pusti da mi treba zraka. Bio sam kao duh tada. Preživeo sam i to.
2006.godina. Ubojiti čep. Ljeto, radim na šanku i nestaje mi pivo iz bačve. Idem da promjenim bačvu...ali nemogu odvrnuti onu spravicu...zaglavila se. Zovem kolegu radnog da mi pomogne i on je to jedva uspjeo. Ali tad je nastao problem. Ta bačva nije imala neki dio koji inače treba da ima i nismo je mogli pričljučiti. Morali smo sa prazne bačve odvrnuti to i staviti na punu. I nas dvojica kretena idemo to odvrtati a nismo ispustili zrak iz bačve, nismo imali pojma da to moramo napravit. On je odvrtao a ja sam držao bačvu. I u jednom trenu eksplozija. Iskočio je taj čep i ostali djelovi....i porazbijali pola skladišta i oštetili plafon iznad. Najveću sreću smo obojica imali u tome što nismo bili nijedan iznad bačve nekim dijelom tijela nego pored. Da je jedan od nas imao glavu iznad čepa u tom trenu.....doslovno bi nam smrskalo glave to. Obojica smo se oduzeli od straha i počeli panično drhtat kad smo svatili šta je bilo i šta se moglo dogodit. Nismo ni ja ni on dva sata mogli ništ uradit ni pričat, samo smo sjeli i rekli šefu, ništa nas nemoj pitat, snađite se bez nas. Šef je bio zaprepašten kad je vidio što se dogodilo i zapravo bio je jako u strahu ali i ljut na nas što nismo njega zvali da on to napravi ili što nismo pitali kako se to rad. Preživeo sam i to.
Sa ovom pričom sam htio pokazati kako je zapravo tanka ta linija koja nas dijeli od smrti i kako toga zapravo uopće nismo ni svjesni. Ovo su sve stvari koje su se manje više dogodile a da ih nisam išao svjesno izazvati. A koliko ljudi danas u svijetu ima koji prkose smrti i izazivaju je na razne načine. Bilo bi stvarno dobro da svatimo što je život i da volimo i cijenimo to što ga imamo. Nedavno sam izgubio bratića koji je na tako ''smješan'' način umro povraćajući. Ugušio se, dečko od 27 godina. Tako sam bijesan zbog toga što mu se to dogodilo i što je tako ružno izgubio život. Danas je i njegova sestra imala automobilsku nesreću i zamalo da je i ona izgubila život. Još je i trudna. Ali sreća.....i ona i beba su dobro i nebi trebalo biti nikakvih posledica za trudnoću. Auto je uništen do te mjere da je za baciti. Eto.....poruka je poštujte sami sebe i volite svoj život koji imate...i nemojte ga nikada namjerno stavljati na kušnju.
''Neuzima on ni dobrog ni zlog, već onog ko kasno ukoči''
Post je objavljen 06.02.2007. u 23:48 sati.