Iako sam mislio da ću danas spavati duže, već sam na nogama u 08:00 sati. Nevjerovatno. Jučer sam gotovo padao s nogu, a danas se budim tako rano. Tuširam se, za što sinoć nisam imao snage, polako se spremam i napuštam sobičak. Vanja i Jerko se nalaze u Lopburiju, tri sata vožnje običnim vlakom na sjever od Bangkoka, pa se odlučujem naći s njima. Bangkok ću razgledati u povratku. Vlak za Lopburi polazi sa željezničkog kolodvora Hualamphong (Bangkok ima dva željeznička kolodvora što je malo ako se uzme u obzir da se radi o gradu s oko 6 milijuna stanovnika). Dobra stvar u Bangkoku je što postoje taksiji s taksimetrom. Loša stvar u Bangkoku je što također ima nepoštenih taksista koji ne žele uključiti taksimetar. Prvi taksist ispred hotela traži 150 bahta za vožnju do kolodvora, bez uključenog taksimetra. Odbijam. Drugi taksist pristaje na taksimetar, ali uz uvjet da kupim kartu za vlak preko njegove agencije (čitaj, provizija). I to odbijam. Konačno pronalazim polupoštenog taksista koji uključuje taksimetar, ali putem me pokušava obrlatiti da me on u taksiju direktno odveze do Lopburija, najprije za 2000, a potom za 1000 bahta. Naravno da odbijam. Napokon na željezničkom kolodvoru. Taksi me došao 70 bahta, a cijena karte do Lopburija za 3. razred 28 bahta. Puno jeftinije od 1000 bahta.
Krajolik kojim vlak prolazi do Lopburija je sličan onome u Vijetnamu: puno vode, nepregledna rižina polja, ali razlika je ta da su rižina polja u Tajlandu puno zelenija od onih u Vijetnamu, a da ne govorim o onima u Kambodži. Tajlanđani imaju odlično razvijen sustav natapanja pa vode na rižinim poljima ima i u ovom sušnom razdoblju (što definitivno nije bio slučaj u Kambodži). Naši poljoprivrednici bi imali što naučiti od Tajlanđana.
Tri sata kasnije nalazim se u Lopburiju. Vanja i Jerko me dočekuju na željezničkom kolodvoru i odvode u svoj hotel, 10-tak minuta šetnje od kolodvora i u samom centru grada. Sasvim pristojna soba u Nett Hotelu stoji 160 bahta što je jedna od najjeftinijih soba koje sam dosad imao. Poslijepodne odlučujem se malo prošetati po Lopburiju, gradiću od kojih 60.000 stanovnika, a za koji govore da je jedan od najstarijih u Tajlandu (neki čak kažu da je osnovan u 6. stoljeću). Po čitavom gradiću razbacane su razne kmerske i druge ruševine koje me previše i ne zanimaju (vidio sam ih dosta u Kambodži), ali ono što je puno zanimljivije jesu majmunčići koji imaju svoju četvrt u Lopburiju i slobodno se šeću po njoj, pentraju se po stablima, električnim kablovima, automobilima, a najživlji postaju kad ugledaju da netko nosi hranu pa ti je žele svom snagom oteti.
A hrana u Lopburiju je druga najbolja stvar. Grad jednostavno živne oko 17:00 sati kad se otvara noćna tržnica prepuna štandova s hranom, ali i onima s odjećom, obućom, igračkama i slično. Ovaj narod voli jesti. I očito je, kad se vidi ovoliki broj štandova s hranom, da nitko živ ovdje ne kuha. Svi jedu vani. A to je i razumljivo jer sve košta između 5 i najviše 25 bahta. A stranci, kojih izuzev nas ovdje baš i nema, dobijaju hranu po istoj cijeni kao i lokalci. Nitko te uopće ne želi oderati kao što je to bio čest slučaj u Vijetnamu i posebice Kambodži. Ljudi su u Tajlandu (izuzev bangkoških taksista) izrazito ljubazni, neprestano se smješe i uvijek spremni pomoći pa čak ako i ne govore engleski. Po ljubaznosti su jako blizu Japancima. A i ulice s kuće su puno uređenije od onih u susjednim zemljama, svi voze novije automobile, uglavnom džipove pa na trenutak imaš osjećaj kao da se nalaziš negdje na američkom Divljem zapadu (pogotovo ako naiđeš na nekoga tko se fura na kaubojske šešire, što nije rijetko), mladi su odjeveni modernije, slično japanskom stilu odijevanja, uredni (neki čak i preuredni), a ono što nam posebno upada u oči su dečki koji su gotovo svi metroseksualci i konstantno u jednoj ruci imaju češalj. Hmmm... A što reći na transeksualce koji slobodno šeću ulicama i u Bangkoku i ovdje u Lopburiju? Bolje ništa. Nekad su toliko uređeni da ni ne shvaćaš da je riječ o transeksualcu, sve dok ne zaori duboki bariton.
Vratimo se na hranu. Moj prvi dodir s tajlandskom hranom su nekakvi škampi i školjke s graškom, za koje me prodavačica uvjerava da nisu ljuti. Očito me krivo razumjela jer mi usta žestoko gore već nakon prvog škampa. Hvala Bogu, voda je uvijek pri ruci. Nastavljam s nekakvim polpetama, jedne su od škampa, a druge od nekakve zelenjave, u objema obilje duriana (lokalnog slatkog voća) pojačano šećerom (kojeg baš i nije malo). Ono što sam odmah naučio o tajlandskoj hrani jest da nema sredine – hrana je ili preljuta ili preslatka, dok sol i papar ne postoji. Dobro da Vanja i Jerko imaju čitavu teglicu soli koju furaju još iz Hrvatske pa ćemo uz ovu hranu nekako i preživjeti. Nakon polpeta nastavljam s ražnjićima. Tu nabodu sve i svašta: jetrica, bubrege, srca, obično meso i – naravno zaliju nekakvim slatkim sirupom. (Hvala Bogu med još ne poznaju, ali kad ga upoznaju.... Ne želim ni pomisliti.) A primjećujem i da je sva hrana već doma napola kuhana ili pečena i onda je ovdje pred tobom iskuhaju ili ispeku do kraja (čitaj, zagriju). Ali sve u svemu tajlandska hrana je jako dobra. Ne toliko koliko vijetnamska, ali sigurno bolja od kambodžanske. Dan završavam uz odlične palačinke koje se rade od tijesta nalik na ono za kruh (tijesto za palačinke ovdje nije tekuće), a pune se kondenziranim mlijekom i po želji cimetom. Teško za opisati. Mislim da ću se brzo navući na ove palačinke. Ili već jesam. Večeras sam ih smazao 11. Moram se sjetiti da zadnji dan u Tajlandu kupim nekoliko teglica kondenziranog mlijeka za pravljenje palačinki doma.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:38 sati.