Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nghrvatska

Marketing

Divlji konji s Kruga

"Naša priča počinje ondje gdje skladbu tišine, uz duet poneke smjele krošnje i hladne bure sa sjeveroistoka, nadglasava galop jednog od rijetkih krda divljih konja u Europi. Zastanu samo radi dogovora na koju će lokvu na vodu i onda krenu dalje prostranstvom visoravni Kruga. U potrazi za najboljom ispašom prijeđu dnevno desetke kilometara preko nanizanih proplanaka obojenih bojama ljekovitog bilja, do kamenih rubova goleti pa natrag do jednog od izvora. Stotinjak četvornih kilometara široko područje – s tek pokojim usamljenim ognjištem iako je svega desetak kilometara udaljeno od Livna, najvećega grada Hercegbosanske županije, s više od 10.000 stanovnika – obitavalište je tih divljih konja. Krug je svijet za sebe. Carstvo je to kamena i trave, mjesto gdje se proljetni povjetarac poigrava s rijetkim primjercima biljnog i životinjskog svijeta prije nego što se spusti dolje, na grad. A da vam pozornost tu i tamo ne privuče buka sa sive stare serpentine koja se uzdiže do Borove glave i nastavlja prema Kupresu na sjeveru, pomislili biste da ljudska noga odavno nije kročila tuda." Tako počinje reportaža u ovogodišnjem siječanjskom broju Natioanal Geographica Hrvatska o jedinstvenom krdu divljih konja u Bosni i Hercegovini. Veliki sam ljubitelj konja i često se pitam kako bi izgledala povijest i današnja civilizacija da nije bilo konja. Ne bi bilo nomadskih konjica koje su u nekoliko navrata poharala Europu, ne bi bilo teške oklopljene konjice, ne bi bilo kaubojskog Divljeg zapada, oralo bi se samo volovima, a i sporo putovalo i komuniciralo... Nedostaju mi stare kočije u Zagrebu da se makar malo prisjetimo koliko su nam konji nekad značili i kako smo nekad živjeli mnogo više u skladu s prirodom. I koliko danas zapostavljamo tog velikog čovjekovog prijatelja i suradnika kroz cijelu povijest. Sjajne fotke Marija Periše i vrstan tekst Marte Lozančić ispričali su pripovijest o nastanku divljeg krda kod Livna i upozorili da im se mora posvetiti više pažnje.
Iskreno, očekivao sam hrpu pisama s pohvalama i zabrinutim pitanjima kako se može pomoći tim konjima. Stiglo je i puno takvih pisama, rreportaža je u glasovanju na našim mrežnim stranicama osvojila uvjerljivo najveći broj glasova, ali je najviše stiglo pisama s uvrijeđenim prijekorima, pa bih to želio malo razjasniti. Prijekori i upiti su stigli isključivo s bošnjačke strane - zašto je reportaža u rubrici "Naša blaga", zašto se eksplicite nije naglasilo da je riječ o Bosni i Hercegovini, zašto nema karte kao u reportaži o Sloveniji, pa čak do pitanja zašto rabimo termin Hercegbosanska županija... Rubriku "Naša blaga" shvaćamo malo šire od lokalnog, shvaćamo je u određenoj mjeri globalno. Ona je rezervirana za radove lokalnih timova, dok se u središnjem dijelu objavljuju radovi koji su proglašeni internacionalnim. Tako smo u istoj rubrici pisali i o Afganistanu. U temi o divljim konjima s Kruga naglasili smo da je riječ o livanjskom kraju u Hercegbosanskoj županiji, koja se, opće je poznato u ovoj regiji gdje se čita NGH, nalazi u BiH. Zato nismo stavljali kartu, jer svi naši čitatelji znaju o kojem je kraju riječ, da ne gubimo na prostoru za slike i tekst, dok je reportaža o nalazima iz Ljubljanice bila internacionalna zbog stipendije National Geographica. Nitko u reportaži o konjima s Kruga nije bio ni blizu pomisli o ikakvom zlonamjernom izostavljanju. Cijeli tim je uživao u priči o konjima i oni su nam bili na prvom mjestu. Dakle, "neću pulitiku u moju butigu". Ali hoću o ljudima poput Mirka B. Mihaljevića, koji nesebično skrbi o tim konjima. Kad sam vidio sliku na kojoj je ždrijebe u njegovoj sobi poput kućnog ljubimca zahvatila me plima nježnosti i oduševljenja. Fotka nije uvrštena u tiskanu reportažu pa je ovdje želim podijeliti s vama.






Post je objavljen 08.02.2007. u 10:36 sati.