... hej!! Pa zašto sam posve izbacila dijakritičke znakove, dovraga i bestraga?!
Vraćamo č, ć, š, ž i đ... Pa ipak je prošla koja godinica od iliraca
Od Slavoja sam Žižeka (Stanković, Nedjeljom u dva) naučila sljedeće:
1. da postoje, dakako, dobri i loši odgovori; ali je mudrost znati postaviti dobro pitanje;
2. da je vrlo upitni kognitivni horizont današnjega svijeta te
3. da su snovi možda jedina prava realnost koja, actually, postoji...
Slavoj je jedan od onih ljudi s pop-corn mozgom, od kojeg se zavrti u glavi čak i onome koji ga gleda samo kao prikazu u TV ekranu... Nervozan je, neodgovoran i pragmatičan filozof. Svoj uspjeh - čini (mi) se - može zahvaliti upravo "upitnome kognitivnome horizontu današnjega svijeta", o kojem tako lijepo cinično zbori - pritom izuzimljući sebe, dakako, iz mase. Čovjek je napisao kritiku filma, a da sam film nije ni pogledao. Čovjek citira Heideggera, a da ga je sam vjerojatno otvorio... i još brže zatvorio... Uglavnom, what the fuck...!
Slavoj se ugledao na Sigmunda.
A Sigmund ima pravo kada se vraća Aristotelu i kaže da san nije poslan od bogova, da nije božanske, nego prije demonske naravi... jer je i priroda čovjeka demonska...
Anyhow... nema to veze ni sa čime pretjerano, osim s mojim košmarnim snovima prethodne noći...
Shvatila sam da se loše i malo, slabo i neprimjereno opuštam, da sam - bivajući prepuna pitanja - u kontinuiranome grču. Shvatila sam da počinjem vjerovati. Ne slijepo, nego duboko. I da je to maaaali korak za čovječanstvo, ali veeeeeliki za mene.
Pila sam dva čaja od kamilice, igram neke igrice i volim.
Čak bih se i složila da je