Reklo bi se da moj tata spada u čudne ljude: sa 50 godina trči, igra košarku, čita knjige, zanima ga parapsihologija i joga. A parapsihologija i joga su uvijek bile predmet mog sprdanja, kao i njegove vježbe joge. Čim krene o tome pričat ja uvijek otiđem iz sobe ili ga pošaljem da ode davit brata. Na to je on reagirao minutnim durenjem koje je ubrzo prošlo.
I tako na praksi nakon 4 napravljena kreveta s Kežmanom, on me odvuče u sobu nekih triju žena. Jedna od njih, naizgled zdrava, kaže: „Ajde, ajde, djeco, samo se vi tu sakrijte, ne dajte vi da on (Ante) vama da nešto da radite, ionako ste vi umorni“. Pa u trenutku pomislim: „Bože, zašto nisu svi bolesnici ovako fini?“. I tako smo jedna cura i ja u toj sobi ostale dobrih sat i pol sa tom ženom. Naizgled zdrava, no ima metastaze u probavni trakt. I onda nam je pričala o tome kako doživljava svoju bolest i naprosto sam se zapanjila kako netko može imat toliko pozitivan i optimističan stav što se tiče toga. Kaže da na načelu vizualizacije zamišlja kako ona tjera raka iz sebe i mnoge druge stvari. Većina bolesnika misli da će i tak i tak umrijeti pa da se ne vrijedi uzalud truditi. Ali ona ne. Zato mi je na neki način najbolja pacijentica koju sam ikad srela. I bavi se parapsihologijom i jogom. I onda nam je pričala o tome. Naprosto je čudesno kako je ta parapsihologija zanimljiva i u njenoj priči toliko realistična te mi se i samoj to učinilo super. Frendica i ja smo ju samo slušale i nismo propuštale nijednu riječ.
Onda je počela opisivat Antu kao niskokarakternu osobu zbog njegova grubog i lošeg pristupa kako učenicima, tako i pacijentima. Ja sam uvijek ljude dijelila na dvije vrste: površni i oni koji vrijede truda. Nije neka podjela ali meni je ta bila važeća. I više je onih površnih nego onih koji vrijede truda, nažalost. No, Ante kao takav, potpuno odgovara opisu niskokarakternih. Sve želi sam napraviti, viče na druge i misli da je on više vrijedan od nas. No, zapravo želi prikriti svoje neznanje o mnogim stvarima i ne želi da ljudi misle da je on glup. A to je zapravo i jedino što je. Glupan. On je jedna od mnogih osoba koje se tako ponašaju. Nije ni prvi ni zadnji. A ni jedini.
I tako mnogo naučismo od te žene. Da mi je itko ikada rekao da ću vjerovat u to počela bi se davit (od smijeha, naravno, da ne bi šta drugo pomislili).
Zapravo, nikad se nisam ni potrudila poslušati tatu ni u kojem trenu. Uglavnom okrenem glavu. Možda bi bilo drukčije da sam ga slušala. Ali nisam. Tuka.
Post je objavljen 02.02.2007. u 21:21 sati.