Elem, u ime iskupljenja, ovoga tjedna svakog dana po jedan tekst ... Ali pjesme. To jest, stihovi. Hoću reći, rime ... Ovo što slijedi nastalo je prije niza godina, inspirirano mojim nerviranjem zbog ponašanja jednog frenda. Nu, kako nas u drugih obično nerviraju karakteristike koje imamo i sami, pjesma se može čitati i kao autobiografska. Objavljena je, svojevremeno, u Parseku, a za ovu priliku promijenjen je naslov da bude manje interna šala, a promijenjen je i jedan stih jer je izvornik nategao rimu preko smisla. Toliko. Čitamo se sutra!
Oblačim se crno,
da bih bio faca.
I najmanje me zrno
u bedaru baca.
Jecam pa uzdišem
da pozornost svrnem,
ponekad i pišem
pamflete, jasno, crne.
Pogled mi je bezbojan,
blijeda epiderma,
nikad nisam oznojan,
a nitko me ne ferma!
Što je s vama, ljudi?
Zar ste baš svi slijepi?
Izmiču vam mudri,
nadareni, lijepi!
Ne sklapajte oči
pred mojom karizmom!
Radi vas ja stvaram,
ne plaćajte pizmom!
Raspeli ste Isusa,
prezirete genije ...
Kakva tek vrst usuda
namijenjena meni je?!