Otvorila sam oci. Bljeda bjeda mog zivota se nastvlja. Neprestano mi dani pocinju ovako jadno. Odlazim do prozora u nadi da ce me svijetlo oraspolozit, no zuckasti rafinerijski sumpor pomjesan sa olovom iz ispusnih para u zraku unistava ono malo nade sto je ostalo u mojem nevaznom bicu i baca me u hladni ponor stvarnosti. Kad sam vec ustala mogu odziviti i ovaj monotoni dan trzeci isprike i druge krivce za nevolje koje sama prouzrocim. Nastavljam dugi put prema wc-u koji se cini kao da traje cijelu vijecnost, no napokon zavrsava nezadovoljstinom svojim ubogim, retardiranim tijelom i ljutnjom na bogove koji su mi to ucinili. Ruke mi nema vise smisla prati, no ipak neposustajem ovaj put i pustam kao uvijek prvo prevrucu vodu, pa prehladnu, pa prevrucu; tako bih mogla u beskonacnost, no ja nemam toliko vremena; napokon nalazim pravu toplinu, samo da bi doznala da sam vec oprala ruke. Otvaram prozor da se bakterijska galaksija prozraci, no shvacam da sam otvorila vrata sumporskog svemira, mirisi se mjesaju i prouzocavaju mi mucninu bez koje ne bih mogla zapoceti dan. Nastavljam svoj dnevni mars prema kuhinji. Glad mi se povecava kad saznajem da nema nista s cim bih si utazila glad. Probudila sam se naravno desetak minuta ranije nego obicno, tako da cu morati najvjerovatnije bestjelesno putovat kroz tunel moje osobne tame.
7 i 10 je. Ja moram krenuti u 7 i 20. Minute polaze kao godine, no znam da ce one proci da cu uskoro postati starica kojoj je vrhunac dana budjnje i zaljenje za izgubljenim vremenom. No brzo zaboravljam na vrijeme, vec je 7 i 30. Takozvani prijatelji su vec otisli, nisu ni pomislili na ubogou patuljcicu. Ni nepokusavam se pozuriti jer znam da nema smisla. Vec sam zakasnila. Presla sam mjeru neopravdanih. Moj demon mi govori da je to sve uredu, pokusavam ga usutkat no nastavlja pricati kako je to savrseno za njegov plan. Napokon se smiruje. Mrzim ga. Vrijeme je za moj polazak, moram krenuti, no moj demon mi govori da ne moram ici, uvijek mogu izmisliti neku bolest. Neda mi se nista, i jos uz to me on nagovara da ostanem da se opustim. "Ipak si covjek, i ti se moras tu i tamo odmoriti." Uvjeravao me je. I napokon sam podlegla nagovaranju i kolabirala sam na svoj kameno hladni krevet. Tonem u tamu, ulazim u san.
Budim se i shvatjam sto sam napravila. No nema veze. Nista nema vise veze. Podljezem mazohizmu, uzimam zilet, rezem se ispod koljena, neostavljajuci vidljivi trag manicne depresije. ovaj put sam se zanesla, preduboko je. Uspijevam zaustaviti krvarenje prevelikim komadom flastera i malo prljavog zavoja, no ne boli kad hodam, stovise nije bolilo ni kad sam se zarezala...cudno... Moram sepati do rudnika energije i prodati svoju krv za tracak te precjenjene energije. Majke i oca nema, na putu su. Otac je morao na poslovni put, i pobojao se da ga usluzna zena nebi iznevjerila i ponovno pruzala ostalim krdu svoje usluge, kao sto je to napravila s ujakom Tomislavom, ujakom Petrom, i tetom Anom. No to je druga prica o kojoj mi se neda razmisljati. 11:00 sati je. Stojim na vratima i razmisljam hocu li riskirati biti vidjena od susjede. Susjeda kontrolira kad se vracam iz skole, no ne i kad odlazim. Poprilicno glupo. Demon mi govori da krenem. Ne zelim. Glad prozdire ono malo osobe sto je ostalo u ovoj ljusturi ogranicenoj vremenom. Ne mogu u trgovinu do pola jedan. Sad shvacam da se moj zivot svodi samo na cekanje. Na cekanje smrti. Okovana sam misljenjem roditelja koje prezirem. Nemam nikakvu vezu s njima osim novcane. Nista nemogu poduzeti oko gladi. Nisam navikla biti gladna sto multiplicira moju bol. Nemogu nista napraviti nego otici na pocinak. Namjestam budlicu. Zatvaram oci i vatra ulazi u moj um. Nistavilo... Zarobljena sam izmedju beskrajne borbe vatre i celika. Cujem sapat koji se prezvara u iritantno zujanje. Otvaram oci i shvatjam da sam dosla kuci iz skole i mogu napokon zadovoljiti jedinu potrebu u mizernom zivotu - glad. Puna ushicenja i divljeg mastanja o hrani krecem prema novcima. Uzimam dovoljno za trodnevnu hranu, nista me vise ne zanima osim mene. Ispred ociju mi se pojavljuju razne kremaste i cokoladne delikatese. Osjecam ponovno vristanje gladi, nemam vremena za stavljanje sminke. Napokon sam spremna za polazak. Krecem i kao da putujem brzinom svjetlosti dolazim do trgovine pune svega i svacega. Otvaram kremastu cokoladu u trgovini pokusavam zagristi i budim se.
Otvaram oci i shvacam da je to bio san. Pola jedan je, stipam se da se uvjerim. Pola jedan je. Odlazim do casice sa novcima i vidim da ima jedva za kruh i mljeko. No nema veze, pokusavam nemisliti na to, no demon pocinje sa svojom pricom kako je to sve sadisticka igra mojih roditelja da me dovedu do ludila, da oni nisu otisli iz grada nego da su me okruzili kamerama i sad uzivaju u mojoj patnji. Znam da je to je besmisleno, ali usprkos tome se okrecem po stanu, dizuci prst i vrtieci se u krug da im priopcim da sam ih prokuzila. Nista se nedogadja. Krecem prema vratim do spasenja i izbavljenja od gladi. Stojim pred vratima cekajuci jedan sat i s otkucavanjem cujem vristanje telefona. Borim se protiv zvona, no ono me napokon pobjedjuje i javljam se na odvratni podrugljivi nosac losih vijesi. U jednom trenutku pomisljam da mozda, samo mozda se netko napokon sjetio mene, no to je unistio plitki jednolicni muski glas.
- Dobar dan, dali sam dobio stan Minos?
- Ne, pogrijesili ste to je stan do nas.
- A jebi ga. Oprostite na smetnji, dovidjenja.
- Dovidjenja... Kreten.
Fuj, gadi mi se kretenski odgodjivac moje zadnje mogucnosti srece i ispunjenja. Zaboravljam na glad, odlazim do wc-a, i uzimam jedan xanax. Lijezem jos malo u dnevnoj sobi dok tableta nepocne djelovat. Proslo je vec dvadeset minuta. Moram se pozuriti, osjecam se kao da mi stanice vriste od boli koju prouzrocava ta konstantna glad. Izlazim napokon iz stana sa gadjenjem prema covjeku koji me je sad prekinuo na putanji prema hrani, vjerovatno je htijeo onu mrsavicu Helenu iz stana do. Dolazim do lifta, ulazim u njega, shvacam da neradi i pocinjem se zivcirati, djelom zato sto mi je ovakav gotovo svaki dan u zivotu i djelom zato sto zivim na sedmom katu. Ubrzano se spustam niz stepenice, sad sam na sestom katu, sad sam na petom, cetvrtom, trecem, drugom i lom. Neka budala je ostavila nekakvu vrecicu na stepenicama, poskliznula sam se i padam. Padam niz stepenice, cini se kao da padam mjesecima, svaki udarac koji primam je kao zasebno mucenje koje je sam de Sade isplanirao, sve se dogadja u treptaju oka i zavrsava napokon s tupim udarcom u vrat.. Lezim bestjelesno u lokvici svoje krvi. Boli i strah mi zaokupljaju um. Kako cu ovo objasniti starcima. No barem imam ispriku za skolu, mogu takodjer i tuziti vlasnika nebodera ako sam sto polomila za nedovoljno odrzavanje. Zasto nitko nedolazi po mene. Zar nitko nije cuo moje krikove dok sam padala. Vidim nekakvu sjenu. Nekakav decko prolazi pokraj mene. Zar me nevidi. Zasto odlazi. "Vrati se." Kud ides. O ne. Noge mi pocinju trnuti. Nemam vise snage vristati, hladno mi je i spava mi se. Sklapam oci i spajam se s mrakom.
Post je objavljen 17.03.2007. u 17:29 sati.