Propadam u alkoholnom kaosu,
no znam da nisam sam,
samnom dolazi plac i tuga,
prelazeci granice abnormalnosti,
u potrazi za svojim smislom,
svojim grijehom...
Nadjimo se na kamenu izgubljenih suza,
gdje andjeli placu prije nego sto progledaju,
kroz kisu slanih snova gospodara lazi...
Uzdizajuci se od vatre,
preminulog sjecanja,
gledajuci raspadanje odmazde dusa,
prekrasnih prokletnika,
daleko od ledenih ociju grijeha,
i pozude mojeg bljedog umirajuceg sna...
Oskvrljen cvijet,dugo izgubljen,
ceka ispovjed otrovane,krepke mizerije i mrznje.
Hrdjava himna urezana
na kameni krevet robova snjeznog neba,
tiho natopljen krvlju majke zivota i tame.
Umiruce sunce njezno pjevusi
poput mracnog ponora u spomen
mojoj zagadjenoj smrti dok ralje propasti i zaborava
marsiraju u jutarnjoj magli prema svetistu
ljetnog pjeska dok tvoji pogledi
bacaju caroliju vjecne noci na moju radost,
kratku,koja se u mraku pogleda tvojeg pretvara
u bol, beskoacnu.
ostavljam vas,
pretvaram se u sjecanje
i izbljedjujem.
Post je objavljen 02.02.2007. u 03:48 sati.