Poprilicno je dosadan i zamoran zivot, sve je isto, nista se nemjenja, ljutsko postojanje je beskrajna monotonija uzrokovana nasim strahom od nepostojanja, prije sam se cesto zapitivao zasto, prestao sam, nema smisla, gubljenje vremena, iako me i uzaludno gubljenje vremena vise ne dira previse, ipak sam otvorio ovo olicje trivijalnosti od bloga. no nema veze, nista nece pomoc. monotonija se nastavlja, baca me u hrdjave okove ocaja, sporog, lutajuceg ocaja. Bjednik sam. nemogu se s problemima suociti bez moje drage prijateljice paranoje, no trudim se, neko vrijeme, dok me nepogodi ljenost i besmislenost svega. neda mi se vise smijati, neda mi se vise plakati, nista, samo praznina, hladna praznina koja, s vremenom raste. no to bi bilo u redu, da to ne utjece na ljude oko mene, no utjece, pa moram iz bjedne pristojnosti prema ljudima koje prezirem, dok moja trulez gori iznutra, pretvarati se da je sve relativno dobro, moram se pretvarati da nisam na rubu litice koja me vodi u vjecnu slobodu, dalje od vas, dalje od kratkotrajnih ljekova, dalje od mene samog i napokon dalje od zivota... I hate you
Post je objavljen 02.02.2007. u 02:58 sati.