nemam vise snage pisat, paraliziran sam, nista nepomaze, mastam o boljem svjetu, boljem zivotu, mastam i mastam, dok se neprobudim zarobljen u ovoj pljesnivoj mracnoj sobici, bez razloga za nastavak, smjesim se svojoj prikazi, svojem cudovistu, svojem demonu, dok izgorjeli andjeo cuci i place u kutku mog uma, dok si silujem glavu proganjajucim olovom iz hladne dvocjevke... izdan nistavilom i prazninom svojih suza , padam sa svojim blazenim truplom u rupu nepostojanja, padam i padam, osjecam se kao da lebdim, dok neotvorim svoje krmeljama skorene oci i ne nadjem se natrag u svojoj mracnoj sobici, sam, zauvjek trazeci nacin da ovaj maskembal suza nestane, zajedno s oziljcima moje melankolije...
Post je objavljen 12.02.2007. u 00:46 sati.