Marketing
"Finiš je tek početak nove utrke..."
Vrijeme je jedan jako neodređen pojam. Svi kažu da vrijeme liječi sve rane i da za sve treba proći neki određeni dio vremena. Takav je cijeli naš život... samo jedno vrijeme koje ide i teče bez prestanka. I ne staje. Upravo zbog toga što nam vrijeme teče treba sve proživjeti i iskusiti. Iako u nekim trenutcima jednostavno ne znamo kuda ići i kamo krenuti. To je trenutak kada se nađemo na jednom raskrižju svoga života i treba odlučiti dali krenuti lijevo ili desno. Treba odlučiti šta dalje sa svojim životom? Ali nisu svi ljudi isti da odmah znaju šta žele i kamo krenuti... nekome treba više vremena da shvati šta želi, da shvati tko je on u stvari? Kada se rodiš i cijeli niz godina dok ne kreneš u osnovnu školu, ti je nekako u magli. Ne sjećaš se svega... zato roditelji to zabilježavaju kamerama ili slikama. Trenutke koji su vrijedni više od ičega, a ne mogu se zapamtiti jer smo tada bili još mali. Onda polako ulaskom u 13-u godinu života kreće tvoj teenagerski život... i opet treba donijeti neke odluke. Tada se počneš „tražiti“. Tražiš koji je tvoj stil oblačenja, kakve ljude voliš i tko bi ti mogao biti prijatelj, kakvu muziku voliš i slično. Ali rijetki su oni koji znaju to... više se prati trend. Ono što drugi vole voljet ću i ja. I tako prođe vrijeme i dođe srednja škola. Kao ozbiljni dio tvog teenagerskog života... ali je li to stvarno tako. Ili si mi to sami tako umislimo pa smatramo da moramo biti ozbiljni i da polako moramo znati šta želimo od svog života. I srednja škola tako polako prolazi i onda... dođe onaj zadnji korak školovanja. Faks... E tu već trebaš na debelo znati kamo i kako poslije faksa. Ali opet ne znaju to svi. Rijetki su oni koji sa čvrstim argumentima mogu reći ja volim to i to, ja želim ovo i ono... Netko je spreman nakon srednje za raditi i neće ići na fakultet, a netko ipak ide na fakultete jer mu se možda još ne da raditi pa nek ga mamice i tatice još služe svojim đeparcima i još ga više razmaze. Najgore je to što takvi ljudi će u životu uspjeti, a da nisu ni prstom makli. A mi ostali? Mi koji se cijeli život mučimo i radimo... koji treniramo sport koji volimo i stvarno uživamo u tome, a ne da bi dobili stipendiju ili neš slično. Mi sve i dalje moramo sami. Ali veći je gušt kad znaš da sve šta si stekao u životu... da si sam stekao. Bez ičije pomoći i bez imalo ulizivanja ikome. Znaš da si sve pošteno zaradio i time je lijepše. Time istinski uživaš u svom malom životu, ali punom ljubavlju i veselja. Time naučiš cijeniti ono što je stvarno bitno i važno. Naučiš voljeti svim svojim srcem i naučiš davati sve od sebe. Nema prepreka u tvom životu koju nećeš moći prevagnuti. Sve ti je dano na raspolaganje... samo treba znati to željeti. Treba znati krenuti tim putem. Jer to je onaj najteži korak od svih. Krenuti u nepoznato i ne znati što te tamo očekuje.
Dali sreća ili razočaranje? Dali si izabrao pravi put ili krivi? Nema krivog puta. Mi smo sami kovači svoje sreće i svog života. Naravno bližnji nam pomažu i daju nam snage za dalje, ali mi smo ti koji moraju napraviti taj prvi korak... i započeti. Svaki put je dobar ako mi samo zamislimo šta želimo i to hoćemo ostvariti. Nema krivih odluka... ima grešaka koje se uvijek mogu ispraviti. Jer greške i postoje da bi se ispravile. Svi smo mi ljudi i svatko može pogriješiti, samo da nakon toga to i sami sebi priznamo.
Cijeli naš život je jedan veliki put koji s vremenom može da zaluta, ali na kraju sve se vrati u normalu. Treba samo ići naprijed i ne misliti na ono što nas može čekati i šta nas čeka. Doći će se i do toga. Treba uživati u sadašnjem vremenu, a prošla pamtiti i čuvati u sebi. Čuvati sve uspomene da se kasnije možemo svemu smijati ili opet rastužiti. Ono šta budućnost nosi... neka nosi. Zato polako, ali sigurnim korakom treba koračati naprijed i ne dopustiti ničemu da nas zaustavi. Da ne bi poslije žalili šta nam je život proletio i vrijeme isteklo, a mi nismo ni trepnuli...nismo stigli ni reagirati!!!!!!!!!!!!!!
Post je objavljen 25.01.2007. u 21:45 sati.