Današnja djeca su nemoguća. Tko će to odgojiti? Pa naravno,... mi, ne netko-oni....nego ...hm... mi
Dok sam bio dijete i slušao kako moji kažu, rekao sam si; ne budem ja tako svoju djecu tretirao.
I što je sada? Povijest se ponavlja? Pa baš i ne.
Da li smo ikada razmišljali što nas čeka sa vlastitom djecom? Da će sve obaviti baka-servis, vrtići i ostali...?
Imali smo želju i iz te želje imamo dijete. Zasada jedno. Privremeno jedno. Slatka, mala, vrtirepka od gotovo
3 godine, da je pojedeš, ali kada ona nešto hoće, onda tako mora biti. Jesam li ja bio takav? Nisam!
Mama kaže; ista tata... da fizički....
Lijepa na tatu, zajebana na mamu....
Obožava prati suđe... zamislite! Čim se čuju lonci i ostalo posuđe... trči po stolicu, koju zatim vuče iz trpezarije u kuhinju. Naravno, ona teška, masivna stolica koju vuče po pločicama para mi "srce"... da baš. Nema veze što je stolica 2x masivnija i veća od nje same... ona ide svojom logikom...što učiniti da se takovo ne ponavlja više puta dnevno?.... pričati, pričati i prigovarati.... tući, batine , šiba, ćošak, kazne.... ništa ne bi pomoglo.... može se s njome razgovarati... no na kraju priče...je kako ona zamisli.... sinoć npr. .... čuju se zvukovi iz kuhinje... ona napušta "radno mjesto - ovaj put gledanje ctića" i kreće prema kuhinji.... Kuda? - Idem mami samo nešto reći.... Strug, strug, škriiiiiip!!!!!!!!!!!!! ...ode stolica.... tata ona opet pere suđe.....
hm... čuo sam da sam ja bacao sve sa kuhinjskog stola .. kad sam imao 6 mjeseci ... no to se ne računa..
naša mala tek treba napuniti 3 godine i navodno ulazi u neku međufazu kada su ispadi, izljevi bijesa i ljutnje sve intenzivniji samo zato da se ispita koliko su mum & dad spremni daleko popuštati i koliko još uskladištene živčane energije imaju na grbači poslije svi dnevnih obaveza i životnih ugodnih i neugodnih, čestih i rijetkih iznenađenja...
nemojte me krivo shvatiti.. htio sam biti tata... i hoću da budem opet...
no pitanje posta jest: da li su današnja djeca toliko drugačija od vremena kada smo mi bili bebači?
i podpitanje; ili si mi toliko ponekad idealiziramo stvari ( isključivo pojedinci ) u kratkoročnom, pa čak i dugoročnom periodu koje je ispred nas tako da ispadamo nespremni na sve što nam naši dragi mali ljudi mogu pripremiti....?
znam, znam...postoje nekakovi odgovori službeni, stručni , pa i izreke kao: djeca najviše pomažu u odrastanju i sazrijevanju odraslih....... ali ja ću samo ponoviti skriveni upitnik u naslovu [ ovog, nažalost kratkog posta] s kojim sam se pitao....Zašto sam sebi obećao da nikada neću odrasti... a sad mi se događa forza da me moj/naš mali miš uvodi u red.... više nego itko ikada i bilo gdje ( vojska, škola, društvo, fax, ...hm... supruga..)???????
Da. Ovaj post je trebao biti jako, jako dugačak i više mjuzi.....no treba još zaraditi i koju kunu u ove sitne sate....
....zar ne dragi, slobodni, blogerski narode.....
P.S. postoji toliko radosti i uživanja u životu, a i roditeljstvo je jedno od njih, vjerovali ili ne.... i ja vam želim puno takovog iskustva kroz život.... uživajmo svi!!!!!
Post je objavljen 31.01.2007. u 07:28 sati.