Kada sam jučer kupio za USD 15 kartu za brod do Siem Reapa i kad su mi rekli da se ponovno kreće u 07:00 sati, zapitao sam se kako li ću se probuditi tako rano. Jutros sam dobio odgovor. Već oko 04:00 sata ispod prozora moje hotelske sobe počeli su na sav glas puštati nešto što je ličilo na kambodžanski folk. Cijeli je grad odzvanjao, a ja sam bezuspješno pokušavao odspavati još koji sat. Što li sam Bogu skrivio? Prvo žohari u krevetu, sad folk... Što li me još čeka.
Mislim da je nepotrebno spomenuti da na vrijeme u 07:00 sati ne krećemo. Starosjedioci su opet čekali do posljednjeg časa ne bi li se ukrcali na brod, ali ipak se popravljaju. Danas krećemo sa samo 15 minuta zakašnjenja. Vodostaj je toliko nizak da odmah na početku počinju problemi. Zaglavljujemo u blatu i brod, koji je opet jedan samo malo veći čamac, mora se nekoliko puta čupati iz blata uz pomoć dugačkih štapova. I tako nekoliko puta. Uglavnom prvih sat-dva vožnje. Kasnije se potok postupno pretvara u rijeku i vožnja postaje puno lakša. Rečeno mi je da vožnja do Siem Reapa traje oko 7 sati. Samo sam se nasmijao. Da li je ikad nešto u Kambodži došlo na vrijeme? Brod je prenatrpan. Tu su i turisti i starosjedioci, jedni sjede unutra, drugi vani na krovu. Ja isprva sjedim u kabini, ali zaključujem da dosta gubim pa se ubrzo premještam na krov ne bih li uživao u pejzažu. Navodno je ovo najljepši vodeni put u čitavoj Kambodži. I s time se moram složiti. Dok je put Mekongom bio dosta jednoličan, ovaj putniku nudi nešto raznovrsniju ponudu. Najprije blatnjav i uski potok sa zastajanjem u blatu i čupanjem iz njega, koji se polako pretvara u pravu rijeku sa selima na vodi. Svako malo prolazimo kroz sela čija je većina kuća izgrađena od drva, uglavnom bambusa, i na pontonima pluta na vodi. Tek tu i tamo se nalazi koja kuća na kopnu. Prema izgledu kuća može se zaključiti koje je selo bogatije: ako na kopnu ima koju zidanu kuću, ili u jednom slučaju čak i zidani budistički hram, ili ima zgradu policije, lokalne uprave ili slično, znači da je selo važnije i bogatije. Ona siromašnija se sastoje uglavnom od samo nekoliko straćara na vodi. Ribolov je glavna gospodarska grana ovih sela i posvuda se nailazi na drvene čamce za ribarenje, ali i puno veće brodice koje dosad nisam viđao. Riječ je zapravo o 20-tak metara dugačkoj splavi od bambusa na čijem jednom kraju se nalazi mala kućica, u kojoj se vjerovatno u hladu nalazi ribar, a na drugom kraju se nalaze 30-40 metara visoke hvataljke koje drže veliku mrežu koju ribar svako malo spušta i podiže pomoću drvenih utega nadajući se da je koja ribica završila baš u njegovoj mreži. Posvuda nas prati miris ribe.
A kako prolazimo kroz sela, tako u gotovo svakome netko izlazi. A s njim i hrpetina raznih namirnica. Tu ima mesa, jaja, kruha, salate, ananasa, kokosovih oraha... Pretpostavljam da svakih 2-3 tjedna netko iz svakog kućanstva odlazi u opskrbu u Battambang. A naš brod služi i kao poštanski brod jer vozač u pojedinim selima proziva ljude i oni u svojim čamcima dolaze do našeg broda po poštu.
Osim sela tu je i nezaboravna priroda s mnoštvom ptica jer se putem prolazi i kroz ptičji rezervat Preak Tol. Pred Siem Reapom izlazimo konačno iz rijeke i sad žurimo preko jezera Tonle Sap, najvećeg u Kambodži i kažu najvećeg u Aziji, koje u kišnom razdoblju od srpnja do listopada ima toliko vode da poplavi ogromne površine oko sebe i tada iz zraka Kambodža izgleda kao jedna velika močvara. Sada, u sušnom razdoblju, jezero ima «svega» oko 13.000 km2 površine ili drugim riječima površine je gotovo četvrtine Hrvatske.
Iskrcavamo se 13 km južno od Siem Reapa i odmah nas zaskaču motociklisti i vozači rikši. Do grada je još pola sata vožnje prašnjavam cestom punom rupa i ne zvuči primamljivo nakon 9 sati vožnje brodom (trebalo je biti 7!), ali ovo je jedini način. U Siem Reapu je smještaj malo teže pronaći jer je trenutno najviša sezona i većina hotela je puna. A i onih par gdje ima slobodnih soba baš i ne izgledaju udobno. Nakon sat vremena vožnje rikšom okolo naokolo po Siem Reapu konačno nalazim zadovoljavajući smještaj u australskom minihotelu «Enjoy Villa». Soba je jedna od najboljih dosad, pravi luksuz u usporedbi s Chau Docom ili Battambangom, i naravno nešto skuplja, USD 15 po noćenju.
Navečer odlučujem konačno pronaći amok ribu, nacionalno jelo Kambodže. Pokušao sam par puta u Phnom Penhu, ali uvijek bezuspješno. Ovdje je konačno pronalazim. I to iz prvog pokušaja. Riječ je komadićima ribe koji se zajedno s raznim povrćem kuhaju u kokosovom mlijeku i često se sve servira u kokosovom orahu. Zaključak – bolje da se nisam trudio. Ni ovo nije moj «cup of tea», kako bi rekli Englezi. Izmješani su razni okusi i bojim se da bih kasnije mogao imati probavnih problema. Mislim da je najbolje odustati od kambodžanske hrane i nadati se da će u jednoj od sljedećih destinacija hrana biti bar približno dobra kao u Vijetnamu.
Skoro zaboravih – dok se navečer šećem gradom, slučajno nailazim ponovno na Stevea i Claire. Također su stigli danas, ali direktno iz Phnom Penha i ostaju do preksutra.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:42 sati.