Vlasic je oduvijek bila surova planina. U svojim njedrima je, od samih pocetaka ljudskog pamcenja, cuvala dva srca. Jedno je, kako kazu stariji, bilo srce materinsko, a drugo je, kako kazu stariji, bilo srce macehinsko. Sve je u Bozijim rukama,- govorili su stariji sto pamte kako svoja tako i tudja pamcenja u kojima su se krila vremena kada se medjusobno ratovalo i medjusobno zakopavalo u surovim vlasikim njedrima, kao i vremena kada se u ta njedra bjezalo od raznih osvajaca sto kroz razna bosanska vremena cesljase bosansku zemlju.
U turskom su se vaktu u tim njedrima krili hajduci i mnogi oni sto svoju materinsku sisu zagubise po maglovitim kotlinama vlasickog platoa. Kada bi Bozija milost suncem umivala vezirski Travnik odozgo bi stizala ljudska kletva pomijesana sa raznim ljudskim mukama. Do Paklareva bi doticale ljudske suze koje bi citav prostor ispunjavale vriskom.
Negdje desno od Babanovca nalazi se jedna stijena sa neobicnim imenom - Skocidjevojka. Surova je vlasika planina. Surovi su bosanski prostori.
Prica se da je u davna vezirska vremena u Travniku zivjela do tada nevidjena ljepotica koju siromasni roditelji udase za nekog ostarjelog agu koji je svoje imanje cerdao kockom i pijanstvom. Aga je u nekom tadasnjem ratu izgubio oko i citav mu je dunajluk bio kriv sto je na njega mogao gledati samo jednim okom. Zuhra se zvala mlada nevjesta. Zuhru su udali kako bi svojemu siromastvu produzili vijek trajanja, a Zuhrinoj mladosti dali djevojastvo kao tajanstvenog dozivotnog pratioca. Zuhra je bila mlada, njezna i sva nekako krhka - kao da ce je prvi vjetar sto se spustao iz pravca Paklenika odnijeti negdje daleko, daleko... Valjda su joj se i roditelji plasili te njene krhkosti te su je i zbog toga udomili u cvrstome aginom domu.
Nekoliko mjeseci poslije njene udaje umrije aga, a Zuhra osta netaknuta djevojka. Djevojka, a zena?! Djevojka, a udovica?! Osta Zuhra sama sa slugom Marinkom, mladicem sto ga aga davno zakupi od njegovog oca dok se ovaj sa stadom svojih i tudjih ovaca spustao od Meokrnja biljanskom dolinom i bjezao od zimske studeni vlasickog macehinskog srca. Marinko je bio okretan i bistar momak. Sluzio je pokorno svome agi, a kada ovaj umrije i samoj aginici. Rano je ostao bez matere i za njega je svaka zena bila izvor sjecanja na nasmijano materinsko lice. U svakoj marami koja bi prosla sokakom trazio je onaj vrsak kojim bi mu nekada davno njegova pokojna mati brisala njegovo umrljano djetinje lice. Marinko je bio kao nekakav jedar mehlem koji je lijecio svojim nevinim ocima sto su sijale iskrenoscu i nevidjenom dobrotom. Bio je nekako omiljen taj agin kjafir u svom svome komsiluku. A kada aga umre pocese sokacima da miulje razne pricice koje su vremenom od sitnih bujica prerastale u mahalske potoke koji carsiji zaprijetise poplavom. Cak i do samog vezira doprijese zajedljivi mahalski haberi o izmisljenoj kjafirskoj i udovickoj nevjeri. Mocni vezir naredi da Marinka vrate ocu u surovu planinu, a djevojci-udovici nadjose drugog zenika, nekog starog bega koji je nadaleko bio poznat po svojoj surovosti.
Kada je beg nakon prve bracne noci premlatio Zuhru, jer sa njenom mladoscu nista nije znao niti mogao otpoceti, Zuhra pobjeze za Marinkom u planinu. Nije ona bjezala vitkom stasu Marinkovom, vec bistrom oku njegovom i njegovoj dobroti kojom ju je u danima njene uklete samoce tjesio pricama o bistrim vlasickim potocima, socnim pasnjacima i cistom vlasickom zraku po kojemu se cini da je svaki covjek dio Boga i da je ono bozansko sakriveno u nama i da se ono probudi onda kada je covjek budan u svojoj svijesti da je ljudsko postojanje samo cestica samoga bozanskoga beskraja u kojemu se treba bozanski vladati i nikome zla ne misliti. Bjezala je Zuhra od svog zla svoga ukletog djevojastva nebeskoj dobroti sto je poput dzenetskih mirisa izranjala iz Marinkovih prica. Pricali su kasnije vlasicki cobani kako su ih vidjali po usamljenim vlasickim zabitima gdje su se skrivali samo medvjedi i vukovi. A onda jednog dana, nakon par godina, u Travnik snesose sasijeceno tijelo Marinkovo. Naisla na njega tog proljeca vojska vezirova sto je po Vlasicu ganjala hajduke. Kazu da su ga spazili dok je brao sumske jagode, sto se dalo zakljuciti i po tome sto je njegov gunj, sasiven od vucijih koza, bio sav umazan krvlju iz cije skorusensoti su promaljale bobice ovog slatkog sumskoga voca. Za Zuhru se nista nije znalo, a jednog dana, negdje krajem proljeca, ispricase cobani kako su je vidjeli - niko to nije ni mogao biti do li ona - kako se popela na jednu vlasicku stijenu i poletjela u provaliju kao da je htjela poletjeti put neba. Kada su je nasli jos je bila ziva.
- Moga sina… Moga sina… Odnijeli su vukovi…
To su joj, prema kazivanju cobana, bile njene poslednje rijeci.
Proslo je nekoliko godina od tada. Zuhra i Marinko su samo kakokad bivali pominjani po vecernjim sijelima. U narod se uvuklo neko cudno sazaljenje nad njihovim sudbinama.
- Bog sve zna i Bog sve odredjuje. Nase je da budemo pokorni Njegovoj volji.
- Ehhhh… Bozija volja su bili i nasa Zuhra i nas Marinko…
- Ehhhh…
Tako se odrzavalo sjecanje na usud ovo dvoje nesretnika.
Jednoga dana, nakon dugo godina, neki franjevci donesose u Travnik pricu o tome kako su u Vlasic planini sreli nekog mladog cobana koji ima cudnu sposobnost govora sa zivotinjama i biljkama, a da, Boze nas dragi sacuvaj od raznih vrazijih izazova, sa ljudima i ne zna pricati. Kazu da su im cobani ispricali kako su ga kao dijete nasli pored mrtvog tijela vucice koju su ustrijeljili prilikom svoga lova. Cvilio je nadjeni djecak pored mrtve vucice. Cvilio i zavijao poput, Boze me prosti, kakvoga vuka, a na njega kao da se i samo nebo milostivo smijesilo sa svom svojom beskrajnom milosti. Rastao je u tisini planinskoj nadjeni djecak i samo je ponekad znao nocu zavijati na mjesec i tako se, kako kazu cobani, molio na svoj cudan nacin samome Bogu i zahvaljivao na Njegovoj milosti i kroz sami izraz tuge koja se promaljala iz njegovog zavijanja.
- Allahu dragi, kakvi li su to sejtani?! – kolao je zamor travnickim mahalama.
Franjevci su u svemu tomi prepoznali poziv od samoga Boga i krenuse put planine ne bi li ovo Bozije cudo preobratili u svoju vjeru. Nasli su ga pored jednog starog cobana kojemu je umirucu dusu obasipao mehlemom svoga mislostivoga pogleda, dok su se oko njegovih nogu salitala razna cetvoronozna Bozija stvorenja sto pobjegose kada ugledase ove nenadne goste. Mladic je bio vec u godinama u kojima je sav zarastao u bradu i u njegovom pogledu vidjese milostivo lice sa svojih crkvenih slika te mu se pokorno poklonise i vratise svome samostanu u kojemu su se jos predanije obracali Bogu i svim Njegovim cudesima.
- To je On poslao ovoga mladica kao opomenu da prestanemo sa grijesima u kojemu se kupa citavo covjecanstvo! To je Opomena!
Kako li su samo bile skrusene ove molitve franjevacke?!
Carsiju kao da je zahvatio potop usred kojeg njeni mjestani napravise dvije ladje sa cijih su se bedema uzajamno optuzivali:
- Dijete je musko i hriscansko je,- otac mu Marinko bi krsten u samom samostanu Svetoga Ive! Njegova milost je dar od same milosti presvete djevice Marije koju je ova prilikom krstenja spustila svojim blazenim pogledom na njegovog oca.
- Dijete je rodjeno od matere muslimanke, a za oca mu se i ne zna… Mozda i nije bio Marinko, vec se to Allahovom voljom neki Dobri spustio u ljudski lik njegovoga oca koji mu je podario njegov zivot.
Rastakala se tako carsija svojim pricama u kojima uzavri sva punoca bosanskog lonca koji se krckao jos od davnih pateranskih dana, koje na nama tajanstven nacin odlijetese i do samog Samarkanda u dalekoj Persiji,- do nekog ucenog alima i hafiza. Uputi se cuveni alim i hafiz u daleku zemlju Bosnu kako bi svojom ucenoscu i mudroscu okoncao ovaj hriscansko-muslimanski spor. U ovome je zadatku prepoznao vrhunsko djelo svoga zivota.
Kada ga je na socnim vlasickim pasnjacima ugledao nas mladic sa bradom, on je u toj bradi vidio bradu ucenosti i mudrosti od mnogih ashaba poslednjeg Bozijeg poslanika. Kada mu je prisao i rukovao se sa njim citavim njegovim bicem je prosla neka uzvisena milost kroz koju je prepoznao sebe kao sicusnu cesticu Milostivog. Kada je krenuo da izgovara napamet naucene molitve iz usta mu se prolomio samo uzdah nakon kojega je nicice pao na zemlju i nakon obavljenog namaza umjesto uobicajene dove prozborio:
- Allahu dragi, velika je i nesebicna Tvoja milost! Obdari i moje sicusno postojanje ovakvom miloscu kako bih je prenosio dalje kao vrhunsku spoznaju svoga zivota!
Behzad Cirkin
Post je objavljen 29.01.2007. u 10:03 sati.