O promjenama u državnoj i privrednoj organizaciji posljednja dva stoljeća već je nešto napomenuto, a biti će o tome još dosta govora, no osvrnimo se ovdje još na revolucionarna zbivanja koja su, posebice, kroz dvadeseto stoljeće, protresla duhovni život ljudskih zajednica.
Ovdje se prije svega misli na kršćanstvo koje je slijedom raznih okolnosti, postalo religijski izraz one skupine naroda, koji su u svoje ruke preuzeli razvoj pa i sudbinu Zemlje. Već u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća, pojavom deizma koji je općeprihvaćen u obrazovanim krugovima, pokazuje se da su temelji vjere znatno poljuljani. U djelima La Mettriea, pak, javlja se čak sasvim otvoreno krajnji, negdje nazvan i vulgarnim, materijalistički ateizam. Francuska republika je 1793. de facto bila ateistička država, a religijske potrebe stanovnika trebao je zadovoljiti Kult razuma, što se nije dogodilo pa je Robespierre smislio neku pomirbu u štovanju «Vrhovnoga Bića» /Etre Supreme/, što također nije dugo trajalo. No i kad se ponovno uspostavilo, rimokatoličko kršćanstvo u Francuskoj nije bilo kao prije, svećenici su morali prisezati na Ustav i tek su Napoleonovi konkordati donekle normalizirali odnose između Francuske i Vatikana koji je ipak do samoga kraja ostao najtvrdokorniji protivnik kako Republike tako i Carstva. Kolika je bila moć crkve pod restauracijom Burbona, najslikovitije opisuje Stehndal u romanu «Crveno i crno» (bilj 2 – citat).
Pa premda sredinom devetnaestoga stoljeća izgleda da je crkva učvrstila svoje uzdrmane pozicije, to je samo privid. Posthegelijanska filozofija odbacuje kršćanske zasade. Schopenhauer ne želi više izvoditi mentalne vratolomije kojima bi na neki način osigurao božju egzistenicju (bilj 3 Heine citat), a njegovo duhovno dijete, Friedrich Nietzsche, jasno i glasno objavljuje svijetu – Bog je mrtav.
To je već kraj devetnaestoga stoljeća, vrijeme druge industrijske revolucije i, što je također važno naglasiti, jedan od najdužih perioda mira u europskoj povijesti zadnjih nekoliko stotina godina jer su od Francuske revolucije u Europi ratovi, revolucije i pobune izbijale skoro svakih desetak godina. Kad je 1871. okončan Francusko – pruski rat, skršena Pariška komuna i nastalo ujedinjeno Njemačko carstvo, topovi su na starom kontinentu ušutjeli sve do 1912. godine. Strogo astrološki gledano, Age of aquarius je već bio počeo i činilo se da počinje u znaku savršenog mira, no to je očito bilo samo zatišje pred buru. Te godine bile su period u kojemu je trebalo obaviti završni račun protekloga razdoblja, proteklih dvije tisuće godina.
Taj posao učinio je čovjek kojega je povijest zapamtila pod imenom Eliphas Levy. U svjim djelima (bilj. 4) Levy je iznio i javno objavio misterije kršćanskoga monoteizma, razotkrio Otkrovenje i na neki način zaključio rad teološko – okultne analize preovladavajuće duhovne struje Eona Ozirisa (bilj. 5).
Novi eon, Horusov eon, tehnološki gledano je započeo 1848., a pedeset i šest godina potom, objavio se svijetu (bilj. 6). 1904. godine u Kairu, Aleister Crowley, primio je spis Liber AL vel Legis i time postao prorokom Novog Doba.
Nedugo potom započeo je dugotrajan proces ratova, revolucija, kontrarevolucija i opće nestabilnosti. Sve ovo je, preciznošću koja neupućenom izgleda nevjerojatnom, predviđeno u samom tekstu Liber Legisa. Ako situaciju krajnje pojednostavimo, možemo reći da je tu riječ o usklađivanju. Prijelaz iz jednoga u drugi Eon, tehnički zvan i Ekvinocijem Bogova, uvijek je bivao popraćen zbivanjima kakva su se odvijala kroz dvadeseto stoljeće. No pitanje je ovdje drugo, što i kako u dvadeset i prvom?
Post je objavljen 29.01.2007. u 01:16 sati.