Mati joj se po neznam ni sama koji put ustala u ranu zoru, kroz prozor se vidio bijeli pokrivach mraza i snjega. Morala je ustati da bi stigla na vrijeme na posao, put do autobuske stanice je bio dug i nemilosrdan. Nije budila svoje malo djeteshce, nego je samo pokrila njenu njezhnu sitnu rukicu i nalozhila vatru u troshnoj pechi.
Moralam je otprilike pola sata pjeshachiti da bi kroz malo i blatnjavo selo doshla gore do ulice i chekala svoj prijevoz. Mishevi ispod kreveta su gledali kako stavlja na glavu stari rubac i polazi u bitku, josh jedan dan, josh jedna pobjeda. Izashla je u mechavu zalupila vrata i krenila prvim nesigurnim korakom, bolest je ipak bila jacha od nje. Putovala je dugo, korachala prljavim snjegom u vodi do koljena. Nije joj smetalo shto je josh noch, niti shto josh nikog nema na ulici, ali ju je kashalj gushio i srce joj je zeblo mislechi na to kako joj jedina utjeha lezhi u svom malom krevetichu i spava, spava sama u maloj kuchici, bez toplih ruku da je ugriju, bez zagrljaja da je probudi.
Sa tim mislima je zaspala njena mati, snjeg je postao magla, a magla je postala tama, nitko nije chekao na autobusnoj stanici. A negdje daleko u mraku sela, vatra je gorijela i gorijela je dugo, nemilosrdno, kao da nikad vishe neche prestati.
I po tko zna koji put, nitko nije nishta niti primjetio, jer je tudja tuga daleka ljudskom srcu.
Post je objavljen 28.01.2007. u 15:41 sati.