Marketing
LJUBLJENI KAMEN
Fotografija
G.Mandić
Pod suncem koračaju ljudi i mravi. Šapuću trave i šuti kamenje pod koracima njihovim, praštaju mravi dok ljudi kunu i pljuju na zemlju i dlanove tvrde od kamena i zemlje.
Korača čovjek i žena da djeca njihova kad ljudi postanu na kamenu epitaf ispišu prije nego zaborav u rastu nadvisi krune lipa i čempresa iznad zaravnjenih grobova.
Tako trka za srećom traje, luda, zasoptala, u kojoj ljudi sreću preskaču slijepi i obezglavljeni, ne pojme da se ta velika sreća krije u grumenu zemlje, u zvonu ovna, u jaslama, u opanku običnom – sreća za koju ljudi saznaju kada im te grube stvari sudbina uskrati i zamijeni drugima neusporedivo sjajnijim i ljepšim, ali za njih isto toliko ledenim, tuđim i bolno nezamjenjivim.
Već treću godinu stara Olga nije vidjela svoga sina. Koliko je puta u te tri duge godine proklela svoju sudbinu što je zbog čuvanja ovaca otac ne posla u školu, pa sada ni pismo od sina ne može pročitati niti mu odgovor poslati. Ona nikako nije mogla stvoriti predodžbu gdje se nalazi njen Dane. Znala je samo toliko da je ta prokleta zemlja negdje daleko, gore na sjeveru, gdje je uvijek snježno i hladno. O tome su joj pričali unuci koji su pohađali školu i koliko su se god upinjali da joj to objasne, njoj je svaki put sve to bilo još nejasnije.
Od svih pisama stariji sin joj samo jedno na glas pročita ...
„Draga majko,
Od kada Mica radi, naš mali Mišo strašno pati. Kada bi ti mogla doći da ga čuvaš, sve bi bilo u redu. Dođi, majko, bit će Ti ovamo lijepo. Mi imamo dosta svega u našem lijepom stanu kod gospođe Olafson. Majko draga, nigdje Ti ne bi bilo kao kod nas, imala bi što Ti srce želi, a sav bi ti se rad sastojao u čuvanju maloga Miše.
Ta stara gospođa Olafson s Mišom postupa kao sa odraslim čovjekom. On ne zna kazati što ona sa njim radi, samo od nje bježi kad se mi kasno vratimo kući iz tvornice gdje radimo. Tko zna, možda ga i tuče.
Odmorit ćeš se ako ovamo dođeš i svijeta ćeš se nagledati, a mi ćemo lijepo živjeti kada Ti budeš s nama. Majko, pomozi nam ako si nam majka – čekamo Te – i stalno mislimo samo o Tebi i Tvome dolasku.“
Ubrzo se stara Olga slikala. Nabaviše joj lijepu, u kožnom povezu, knjižicu tamnocrvene boje s velikim zlatnim grbom na koricama, ispod koga su se sjajila dva reda isto tako zlatnih slova.
S novom ručnom torbom od crne plastike, kovčegom i još nekim sitnicama, obučena kao nikad do tada, stara Olga krenula je u nepoznato.
U Zagrebu joj sin stavi u knjižicu još čitavu hrpu papira raznih veličina i boja kojima ona nije znala ni konca ni značenja i još joj reče:
- Čuvaj ovo, majko, što te god ko bude u vlaku pitao, Ti mu samo ovu knjižicu sa papirima pokaži, pa se ne boj.
Na velikoj željezničkoj stanici ljudi joj se učiniše kao mravi. „Pomozi ako si majka!“ Brujalo joj je u glavi i te se misli nikako nije mogla otarasiti. Dok su je vodili prema njenom vagonu, ona se u strahu sjeti svoga djetinjstva ...
„Kakvu školu – govorio je otac – vas četiri treba udati, a ja bi zbog tvoje škole ovce naše morao prodati, što će žensku škola – preslicu, pletivo, taru. O, Bože, crna se zemlja otrovala! Ako ćeš moju palentu jesti i ako si mi kćer, onda pomozi da iz nevolje isplivamo.“ Tako je govorio kada bi ona spomenula da će na jesen u školu, da će dobro učiti ... Kakvu je samo volju imala ... „Pomozi ako si kćer, pomozi ako si majka, pomozi i kada pomoći ne možeš“ :::
Za stadom je pjevala osamljena i izgubljena, bez mladosti i sreće do svoje devetnaeste godine, iz dana u dan slušala je disanje planinskih trava i u dokolici prevrtala velike mravinjake i zabavljala se žurbom uzbunjenih mrava.
Evo, sve se ponavlja. Ovi ljudi u kovitlacu, sudaraju se poludjeli, trče, viču . Svatko žuri na svoju stranu i u toj prokletoj stisci i žurbi, nikoga pogledom ne možeš više od trena pratiti, ljudski ludi mravinjak.
Sina što je dopratio samo malo uspjede u onom mravinjaku s prozora nazrijeti dok je vlak brzao u nepoznati i čudni svijet koji čovjeka guta i poništava do obezglavljenosti. Olga se bojažljivo spusti na zelenu fotelju obrubljenu kao snijeg bijelom zavjesom. Osjeti se silno sama i izgubljena. Još jedanput otvori svoju crnu torbu i ozari se kad vidje da je knjižica s papirima na svome mjestu.
Dva su dana pred njenim očima jurili stupovi što su kao rukama pokazivali daljine i igrali kolo držeći se za žice kao za ruke. Izmjenjivali su se nepoznati gradovi, mostovi, rijeke, tamni pojasi šuma koje su u daljinama ostajale prošarane bojama jeseni i snene od jednoličnog kloparanja vlakova i umornih pogleda putnika.
Poslije dva dana i dvije noći vlak se zaustavio u nekom gradu čije su kuće pod zasvođenim visokim krovovima ličile na prozeble ptičurine što pište i cvile neodoljivom bukom. Olga nikada nije mogla izgovoriti ime toga grada, činilo joj se da bi prije jezik slomila. Vrata se vagona otvoriše i ona pomisli da sanja – pred njom je stajao njen Dane, neka njoj nepoznata žena držala je za ruku crnpurasta dječačića koji joj je dosezao do kuka.
- Majko, draga naša majko!
- Sine, o sine moj! – kriknu gotovo Olga i pade mu u zagrljaj. Sva se tresla od
suza i iznenađenja, od slatke spoznaje da je njen Dane pokraj nje. Nije ni osjetila kad je sjela u kola za čijim je volanom bio njoj nepoznat čovjek.
- Tu smo! – reče svečano Dane. Takav uređaj Olga nije mogla sanjati. Tri velike sobe bile su namještene kao u bajci, od svega toga Olgu uhvati jeza, bojala se hodati po toj kući iz bajke. Nije znala što smije, a što ne smije rukom dodirnuti, gdje smije, a gdje ne smije nogom stati, kuda krenuti, čime se poslužiti.
Počeše teći dugi dani, olovno sivi i ubitačno dosadni. Kuća je bila puna svega, ali je sve bilo ledeno i zasniježeno isto kao i ovaj grad što je noću poliven svjetlima drečećih boja treperio kao zlokoban san, a danju se iza zatvorenih prozora protezao šutljiv i siv kao nadgrobna ploča iz koje su svi snovi dosanjani i samo traje tegobna, mukla i ledena smrt.
Nikada Olga u svom dugom i mukotrpnom životu ništa ne poželi tako snažno kao ovdje sada topli miris kralječe i poj pijetla kraj čađave brvnare tamo daleko pod Kapelom. Jaruge i cesta blatne od jesenskih kiša, mukanje krava i raskokodakane kokoši stadoše joj u san dolaziti pozlaćeni u čežnji i neodoljivo slatkom bolu.
Od kuće stiže prvo pismo. Dane joj ga na glas ne pročita.
- Dobro su! – samo reče. Kad bi ostala sama dugo bi gledala pismo, prevrtala ga i prinosila očima, ono je nosilo miris u jesen ovitog zavičaja, pod planinom kuća i dva visoka jablana kraj puta. Tu je sliku vidjela tako jasno da se počela plašiti zle bolesti uma i nastojala je da na sve to što manje misli.
U dugoj zimi Olga nije smjela pogledati kroz prozor jer je taj pogled u njoj budio nepoznata snažna osjećanja i onda je morala od Miše bježati u drugu prostoriju i kradom brisati suze; da mali ne vidi kako je uplakana, dešavalo se da se i pet puta dnevno umije. Od toga umivanja i tavorenja u zatvorenim sobama Olgi izblijedi lice i izgubi onu zdravu seljačku boju, pa se nekako izdvojiše na njemu oštrih rubova bore boje papira i ona u toj silnoj čistoći naglo ostari. Ličila je na okupana mrtvaca. Kad to vidje, Dane joj jednoga dana predloži da se vrati u Liku.
Te noći kad je stigla na svoju stanicu ličke pruge, nitko je nije dočekao, ali se Olga zaputi u svoje selo kroz gustu šumu ne osjećajući ni najmanje straha.
Na sobi stare Olge za najjače studeni stoji otvoren prozor. Ona kaže da je to zdravo.
J.S.Prica
Post je objavljen 28.01.2007. u 16:29 sati.