opet se vraćam na temu ponosa..sve je već prije netko drugi napisao, otkrio nam,a i dalje mi iznad glave stoji upitnik.
zbog ponosa sam otjerala najboljeg prijatelja od sebe ružnim riječima, zbog ponosa on mi nije htio oprostiti, zbog ponosa je moja isprika sadržavala samo jednu zamaskiranu usputnu riječ...
zbog ponosa sam pobjega i pretvarala se da je sve dobro čak i kad nije bilo, zbog ponosa nisam htjela prihvatiti pomoć, zbog ponosa sam nimalo ponosno preživjela ove mjesece...
ili možda sebi dokazujem da vrijedim nešto, a vrijedim li?!
neki kažu da...neki bi se smijali na to...vjerojatno bi se i ja smijala kada ne bi bila riječ o meni...
nimalo ponosa nema u kritici drugome, nimalo ga nema kada ciljano nekome kažem njegove mane, nimalo ga nema kda se u sred noći vratim iz grada i dopuštam mačku da krznom briše moju tugu,a suze su presušile...nedavno ih je obrisao ponos...
njegov je ponos i meni u samo jednoj rečenici uhvatio bit onoga što najviše pogađa...to mu je uspjelo jer me poznaje,a zbog ponosa je tako reagirao na moj...i onda je moj jadni PONOS poslušao njegovu kritiku i prihvatio ju kao nešto što me određuje..i sjećam se samo prljavog poda, vode koja je curila iz potrganih kupaonskih instalacija kada ju već moje oči nisu bile sposobne proizvesti...sjećam se podrugljivog pogleda i ubrzanih koraka da nastavim istim putem...i svih tih dragih ljudi koji su mislili da se sašil..tako je zvučalo, ali bila sam im govorila ozbiljno...
u jednoj sam ga noći više puta pokušala zamijeniti...prvo sam ga pila, onda sam ga uvlačila, onda sam ga razgovorom navodila da me voli, ništa nije uspjelo pa sam mu dala da me izvede van na snijeg i da me tješi svojom toplinom, na kraju sam još jednoj njegovoj zamjeni dopustila da me prati doma...i shvatila da mi nikad nije više nedostajao...a sada se pitam želim li ga natrag da dokažem da sam mu potrebna...zgadila mi se ta riječ...
samo zamjenjuje moju glupost...ne postoji...mislim da zaslužuje ispriku..
Post je objavljen 28.01.2007. u 13:59 sati.