(za ime djevojčice uzeti ću Luna, a njene sestre, od koje sam sve čula... i više no što ću ovdje napisati... Marina.)
Zlostavljanje je teško, kada se događa među starijom djecom... A što kada se to zlostavljanje događa među najmlađom djecom... Među djecom u prvom razredu osnovne škole... Znamo svi kako okrutna djeca znaju biti u zafrkavanjima...
Ali kada to zlostavljanje postane pravo zlostavljanje... psihičko i fizičko...
Ovo je samo slučaj iz ISTE škole u koju ide Luna... Ova priča nije 100% provjerena, to sam čula, i stvarno...
Ovako mi je to ispričala jedna osoba:
Curici je mama poginula, umrla od raka čak mislim, i imala je samo tatu. Trebali su u školi nacrtat svoju obitelj i ona je nacrtala ipak mamu. Jedan poremećeni klinac ju je zadirkivao da ona nema mamu simo tamo. I dok je on sjedio na stepenicama, ona ga je s leđa šutnula nogom i pao je. Oboje su završili kod ravnatelja. Ona je dobila ukor.
Vraćam se na moju priču.
Luna je živahno i znatiželjno dijete. No nema društva svojih vršnjaka, kako živi na selu i sve to... I tako kada neka od Marininih prijateljica dođe, ona se želi igrati s njima i sve to. Ja sam, u početku, mislila da je ona pomalo zločesta i dosadna, jer nikada nije ostavljala Marinu i mene same, nismo baš mogle razgovarati... No kasnije sam shvatila da je Luna samo jako znatiželjna, i fali joj društvo.
No Lunu njezini vršnjaci ne prihvaćaju, jer se nije nikada družila s njima. Oni su, većina, susjedi, a ona je daleko. Oni imaju društvo, imaju se s kime igrati-ona nema. I zato je drugačija. A djeca ne prihvaćaju razlike.
Lunu u školi (i na putu u školu) zlostavljaju, i fizički, i psihički...
Ovo su samo dva konkretna slučaja. Jedan fizičkog i psihičkog, i jedan samo psihičkog zlostavljanja.
Prvi slučaj
Lunu je neki dječak u školi, iz tko zna kojeg razloga (čak mislim da su mi rekli da nije ni bilo razloga) udario šakom dva puta u trbuh. Sada, razmislite malo, ona je djevojčica. I nju je to jako boljelo, a znate i sami da se lako pomrda nešto, i da ona kasnije može imati problema radi toga... zdravstvenih mislim...
On je malo kasnije trčao po hodniku ili izvan škole, nisam sigurna, i ona mu je podmetnula nogu (što su, usput, njoj puno puta radili), i dečko je pao. I razbio si zub. Naravno, odmah se digla strka i panika. Svi su se strčali oko njega, ovo ono, i svi su vikali na Lunu. Kako se Luna osjećala kada ju je on udario? Je li nju nešto boljelo, je li ona imala razloga to učiniti... nitko nije mario.
Drugi slučaj
Ne znam točno što je bilo... ali otprilike.
Luna je bila ujutro u školi, a Marina poslijepodne. Marina se spremala u školu, kada joj je zvonio Mobitel. Zvala je Irena (nazvat ćemo ju tako), Lunina vršnjakinja, da je Luna na stanici udarila nekog dečka. Marina se zabrinula. Čak da i je udarila nekoga, bojali su se da nju ne istuku, kada se udruže. Nastala je cijela strka, zivkanje i slično. Da bi se navečer toga dana ispostavilo, Irena je nazvala, da Luna nije apsolutno ništa napravila. Ali roditelji su se ljutili na nju, jer nisu mogli znati da svi ostali lažu.
Ovo su, ponavljam, samo dva slučaja. A koliko ih ima...
Ima ih mnogo...
Zlostavljač i žrtva se izjednačuju. To svi znamo, neki iz osobnog iskustva, neki iz priča...
Kada se nekoga zlostavlja, uvijek postoji "razlog" tog zlostavljanja. Uvijek se žrtvi nalazi neka mana (sada ne govorim o zlostavljačevim razlozima, nego o razlozima koje škola nalazi). Zlostavljače se skoro nikada ne kažnjava...
Roditelji su sada ozbiljno zabrinuti zbog Lune. Boje se kako će s njom dalje. Kako će ona reagirati kasnije? Kako će se ona snalaziti dalje u životu? Luna se boji braniti, jer je njih više. A i gore imate primjer što se dogodilo. Vi ćete sada reći pa to nije ni rješenje. No roditelji su mnogo toga pokušali.
Obraćanje školi nije imalo učinka, nisu napravili ništa
Razgovor s roditeljima druge djece također skoro da nije imao učinka. Jer roditelji su uvijek na strani svoje djece, i ne žele prihvatiti činjenicu da njihova djeca nisu mali anđeli.
Marina mi je rekla da je nešto čak i s policijom bilo, ali ni to nije postiglo učinak.
Zlostavljanje se nastavilo, i sve je gore i gore.
Kada se to zlostavljanje događa u srednjim školama, ili kasnije u osnovnoj, ima ogroman utjecaj na psihu. Žrtve se povlače u sebe, imaju osjećaj manje vrijednosti. Boje se svega, boje se da nisu dovoljno dobri... A što će biti s Lunom, koja to mora prolaziti od ranog djetinjstva? Kada bi život trebao biti igra? Koliko će to nju promijeniti? Koliko će to loš utjecaj imati na nju?
Molim vas za savjet Luninim roditeljima, jer oni stvarno više ne znaju što učiniti. Prebacivanje u drugu školu nije rješenje, jer je škola ovako i onako dosta daleko, a Luna mora sama u školu jer roditelji rade, a čak i da ne, ne mogu je voziti u školu (a ima nekih 4-5km) do škole, a autobus je skup da bi ju pratili. Luna ima besplatnu učeničku kartu.
Napišite mi ako imate ikakvu ideju što da roditelji naprave, i kako da pomognu Luni?
Hvala vam, i od mene, kojoj je mala Luna jako draga, i od Marine na svakoj pomoći koju možete dati!
Voljela bih prozvati školu sada, ali zamoljena sam da to ne učinim. Marina mi je rekla da kažem samo da se to događa u jednoj od "BOLJIH" Karlovačkih osnovnih škola.
Fade Angellica
Post je objavljen 28.01.2007. u 12:04 sati.