Odavno nisam sanjao ovako intezivno, odavno mi san nije bio tako stvaran...skoro pa se sjecam svakog detalja...
A sanjao sam nju. Moju veliku ljubav iz 94te...onu koju izgleda nisam smjeo imati. Bili smo zaljubljeni do usiju u onom strasnom ratnom vremenu. Upoznali smo se na nekom rodjendanu. Primjetio sam je cim je usla, no brzo sam nastavio sa onim cime sam bio zauzet. A bio sam i previse zauzet sa mojom gitarom, pjesmama, nekom takozvanom rakijom napravljenom od rize i nekih dodataka. Homemade danas bi rekli...
U jednom trenutku sam joj uhvatio osmijeh. Onaj veseli, siroki osmjeh. To me je natjeralo da je bolje pogledam. Imala je nesto sarmantno u sebi, nesto sto me je odmah privuklo i osvojilo. Nakon odredjenog vremena sam se sasvim slucajno nasao pored nje. Krenuli smo spontano pricati o muzici, zivotu i sl. Nakon 10 minuta sam imao osjecaj da je poznajem vec cijeli zivot. Poznajete taj osjecaj? E bas tako sam se osjecao. Nisam ni primjecivao kako me iz minute u minutu osvajala, mene tada jos blentavog nezrelog emotivnog dvadesetogodisnjaka. Ona je bila godinu i pol mladja od mene....u jednom trenutku sam cuo kako me zovu da sviram. Samo sam mahnuo rukom u smislu no way, omamljen tim trenutkom. Nije mi na pamet padalo da ustanem i odem od nje. Pricali smo tako o svemu i svacemu, smijali se kao blesavi, tu i tamo se dodirnuvsi, onako nevino i nespretno....Tako je i zavrsila ta vecer. Pravio sam se da nisam cuo kada mi je prijatelj, onako usput, rekao da ima momka vec godinu dana. Bio sam vec dovoljno omamljen, da negiram sve nepovoljne okolnosti vezane za nju :)))
Sljedece jutro sam shvatio da sam defiinitivno bio opaljen u glavu. Mislio sam samo na proslu vecer i na nju, i onaj njen osmijeh i pogled..nisam vjerovao da cemo se jos negdje sresti, sanse nisu bile velike...
No vidjeli smo se nakon toga jos mnogo, mnogo puta. Njena sestra je bila dobra prijateljica od moga prijatelja, pa su nam susreti bili sve cesci. Sljedeci put sam je vidio u gradu. Sreo sam je na nekoj pijaci kako kupuje neke sitnice za sebe. Otisli smo negdje u neku rupu na kaficu. To je bio neki improvizovani kafic, smjesten u podrumu zasticen od metaka i granata. Opet smo se smijali kao ludi, gledali, dugo gledali jedno drugo i pricali bez pocetka i kraja...bio sam i tad totalno omamljen kao i mnogo puta poslije toga...
Pa onda onaj odlazak u kino. Jurassic park, prvi dio. Od cijeloga filma se sjecam samo uvodne scene. Sjedili smo negdje u zadnjem redu, desno. Tu smo se i prvi put poljubili. Znali smo da nam to bas i nije pametno, no bilo je jace od nas. Od tog trenutka smo bili jedno drugom u zagrljaju, totalno zaboravljajuci svijet oko nas. I stvarno, stvarno se ne sjecam o cemu se radilo u tom filmu. Neki dinosaurusi...
Pa onda onaj rodjendan kod naseg prijatelja. Prijatelj je zivio na 10 km udaljenosti od centra u novom dijelu grada. Taj dan i vecer je pljustala kisa kao rijetko do tada. Trebali smo ici nekim busom koji je samo nocu vozio, zbog opasnosti od snajpera. No busa nije bilo ni na vidiku. Nas petero smo se nadali da ce se ipak pojaviti...no bus nije dosao. Ovo troje je htjelo da idemo nazad, kuci. Mi ne. Ovi su nas gledali kao dvoje budala, pitajuci se a kako mi to mislimo po ovome vremenu tamo stici...pa pjeske rekosmo...kao da je to najnormalnija stvar na svijetu da idemo po totalnom mraku, 10km poluplivajuci do naseg prijatelja. Samo je jedna stvar bila vazna..morali smo skupa biti tamo...morali...i naravno cijela ekipa nas je pratila, psujuci i smijuci se istovremeno. A nas dvoje....nista nam nije smetalo, ni da smo bili mokri do gole koze, ni onaj mrak...a umor, umor nismo ni osjecali. Tu vecer mi je rekla ,valjda misleci da spavam, dok smo lezali zagrljeni na nekom madracu, kada sam bio negdje izmedju sna i jave: sta da radim sa tobom...cuo sam je, zvucalo je nekako poluzabrinuto, nekako cudno. Nisam tada imao snage bilo sta da kazem...san je bio jaci...osjetio sam samo njene prste u svojoj kosi i njene usne na svojima...
Sljedeci dan me je otpratila do jedinice gdje sam taj dan morao strazariti. Ne moram ni spominjati da sam tih dana i mjeseci bio totalno izbezumljeno zaljubljen u nju. Znao sam da ima tog tipa, i da nije sretna i da ce ona to da prekine(to se i desilo malo kasnije)...znao sam da njeni roditelji ne bi odobrili nasu vezu, kao ni njena bliza familija....nisam znao sta da radim. Da prekinem ovaj san, da se vratim na zemlju...ili da nastavim na ovaj nacin.
Negdje 95te, godinu dana kasnije, kada je vec bilo izvjesno da cu uskoro moci da pobjegnem iz okupiranog grada, pitao sam je sta bi bilo sa nama kada bi recimo bili negdje vani..u nekoj stranoj zemlji...ona se onako sarmantno nasmijala, pogledala me i sve mi je bilo jasno. Sve. Nije trebala nista vise da mi kaze....
Koji mjesec kasnije sam napustio Sarajevo. Bio sam i previse obuzet problemima vezanim za moju novu zemlju, moj novi zivot, da bih mislio na nju. No ipak je bilo trenutaka kada bih pomislio na te dane. A prvih godina smo se cesto vidjali kada bih dolazio u posjetu u Sarajevo. I pokusao sam jos par puta da nesto napravim od nas, no budimo realni, nije bilo sanse. Rat je bio gotov, ona je studirala a ja sam bio u nekoj drugoj zemlji. Nisam imao namjeru da se vracam, a ni ona da napusta svoj rodni grad.
Poslovno je 98-e godine bila u Amsterdamu sa dvije prijateljice. Spavali su kod mene. Proveli smo se fenomenalno. Ostala je ista, sarmantna i nasmijana. Pricali smo o tim nekim drugim vremenima, i kako nam je eto izgleda bilo sudjeno da stvari idu na neki drugi nacin.
Od tada smo tu i tamo u kontaktu, odemo na kaficu kada sam u Sarajevu a i pisemo se preko maila. Nedavno je dobila kcerku, udala se. Nije htjela da me vidi proslo ljeto, da je ne zezam zbog velikog stomaka :))))
I eto sinoc je sanjam, kako setamo beskrajno dugo po Sarajevu, po nekim bastama sa puno, puno cvijeca...neko cudno drvece oko nas...i opet se smijemo ko blesavi, gledamo jedno drugo kao blesavo zaljubljeni tinejdjeri i samo na tren se zagrlimo, onako na sekund, pa opet nastavimo dalje...napisao sam joj mail o ovome, nasmijati ce se...cak sam joj i muza sanjao, kako je ostao kuci da cuva dijete...san kao san, nestvaran.
I dok ovo pisem, osjecam emocije kako tutnje kroz moju glavu i tijelo...bas cudno..kao da taj osjecaj od nekad u stvari nikad ni ne nestaje nego biva potisnut negdje u podsvijesti? I kako ga jedan san, izgleda, lako moze probuditi....
Post je objavljen 27.01.2007. u 11:06 sati.