Ti, ukrao si mi poglede koje nisi smio,
sakrio si ih negdje daleko od svih.
Sa tobom sanjala sam snove koje ti si snio,
zbog tebe smišljala sam rime i pisala stih.
Negdje daleko držali smo se za ruke
i nismo se bojali, bili smo tako snažni.
Nitko nije dirao te naše trenutke,
svi ti drugi ljudi nisu bili važni.
I negdje daleko sanjali smo lađe,
sanjali smo budućnost i u njoj vidjeli sebe.
Nije bilo suza, nije bilo svađe,
ti si mene volio, a ja živjela zbog tebe.
Nisi mi nikada rekao koliko se bojiš,
a tek sada vidim da si se bojao istog što i ja.
Sanjala sam o tome da zbog mene postojiš,
a sada me to sve slama...ubija...
Nisi nikada priznao da sumnjaš u nas,
a ja sam se osjećala krivom što se bojim svega.
Nikada svoje strahove nisi rekao na glas,
i sad se pitam gdje si ih krio? Zašto? I zbog čega?
Nikada nisi izgovorio da te je strah,
da se bojiš da budemo stranci jednoga dana.
I što god si radio, oduzimao si mi dah,
bio si uvijek taj dio mene, ta moja bolja strana.
I negdje daleko bili smo sami,
i mogli smo pobjeći, a da nitko nije znao.
Držao si me čvrsto dok sam drhtala u tami,
i ni sama neznam kud si onda otišao.
Nikada nisi priznao da si i ti slutio
da bojimo se oboje, i to istog dna.
Ti nikad nisi rekao, ti si samo šutio,
koliko god ne vrijedilo, uvijek sam te voljela...