Pepito je bio mali lik iz podzemnih tunela iskopanih ispod mojih začaranih maslina. Zajedno sa suncem znali smo umirati od smijeha njegovim stopalima koja su naspram tijela bili kao dva kanua zataknuta na mršavim nogama mog malog čarobnjaka. I sve bajke svita i svi oni nestabilni pisci koji su se skrivali po tavanima nisu mu bili ni sjena. Mali je smišljao priče dok kažeš keks. Bez zamuckivanja, bez pauza… Samo je pričao i pričao i pričao… Kažem Vam, nešto nevjerojatno. Po zimi bi nestao na par mjeseci pod zemlju jer se bojao bure koja mu je ljuštila obraze i vračao se čim bi zatoplilo sav natečen od spavanja i blijed ko krpa. A onda su započinjali naši najduži razgovori. Ja sam samo mučala i upijala njegov duh kao spužva dok se on rastezao po toploj zemlji ko zmijica. Ručali smo zajedno pomidore iz vrta mog dida koje ga je jednom prilikom slučajno zgazio. Bidan je zarežao ko bisna lisica i po ure se previjao po podu. Skoro mi je tada i utekao jer sam se upišala od smiha, ali nije moga da mi ne ispriča sve svoje snove u bojama. Dok smo se mi svakodnevno skrivali od granata on je hodao ispod duge i kupao se u toplom moru Indijskog oceana. Spominjao je i svete krave koje su mu donosile krafne punjene čokoladom. Šarmirao je sve ljepotice šarolikog Bombaya svojim pričama o Mediteranskom suncu i mojim lipim maslinama. Ma da se nije rodio na isti dan kad i ja mislila bi da je izmišljen, da postoji samo u mojoj glavi i baš zbog njega, na naš rođendan ja sam mu se zaklela da nikad neću odrasti. I iako je prošlo već sto godina od kada sam ga zadnji puta vidila znam da je još uvijek negdi doli ispod moje masline i fali mi, jebote kako mi fali…
Post je objavljen 26.01.2007. u 10:56 sati.