Razgrnula sam zavjese. Vani mir zimske noći. Lagano poput paperja magličasti zrak treperi na nejasnom, mutnom svjetlu pune mjesečine. Nema zvijezda i samo onaj tko zna da postoje, mogao bi ih slutiti iza zavjese maglene noći.
Savijen poput fetusa ležiš, gledaš me dok ja slutim zvijezde. Slutim ih. Samo slutim i čekam. Ali ne rađaju se. Možda kompliciram. Ne može se svaki puta oploditi svemir.
Poigrajmo se radije kristalićima na našoj koži. Dovoljno je toplo. Jednostavno toplo.
Post je objavljen 25.01.2007. u 23:46 sati.