Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sunci

Marketing

Novi dan

Prvo da se zahvalim svima Vama koji se javljate i pruzate mi podrsku na puno nacina.
Tkdj. se zahvaljujem svima Vama koji ste krenuli i u akciju...thumbup
Jucer je izasao clanak u Zagreb Newsu o mojem volontiranju. Mnoga srca su se pokrenula. Bogu hvala...
Sljedeci dan mojeg volontiranja je krenuo na prvom odjelu. Sa Dubravkom - fizioterapeutom smo vjezbali sa djevojcicom koja izgleda poput andjela. Velike plave oci i neprestani osmjeh... Covjek se jednostavno osjeca prekrasno u blizini nje..
No prvi je odjel zaista za najteze oboljele. Za mene je emotivno najteze biti tamo. Kada sam prvi put dosla u njihov 'dnevni boravak' doslovno mi je srce stalo. Vrijeme je stalo u mojem zivotu. Koliko god sam se mentalno pripremala na to - iskustvo je uvijek drugacije.
Jednostavno vidis duse zarobljene u tim deformiranim tijelima. Meni je jednog takvog tesko gledati a tamo ih je bilo 15ak...Neki koji mogu su u kolicima, neki na podu na strunjacama... Prvi do mene u kolicima me uhvatio za ruku i poceo privlaciti k sebi...srce mi je stalo..
Prisla sam mu. Oni ne govore - nemogu, ali mi je on pokazao sto zeli. Uzeo mi je ruku i prislonio svojim usnama. On jedva da ima usne - jako su deformirane. Kao u usporenom filmu prinesao je moju ruku i - poljubio je.
U tom casu sam zavapila Bogu - Boze ja ovo nemogu, neznam. Boze ti sad budi tu. Ti ovo mozes.
I prisla sam mu blize, on je stavio glavu na moje grudi i stisnuo se uz mene. Zagrlila sam ga i svo ono gadjenje od njegove sline, smrde im iz usta, smrdi po mokraci jer to rade u pelene...
da sve je to u tom trenutku nestalo. Dusa mi je rekla da sam na najpravijem mjestu u zivotu.
Dosla sam do svakog i svakog pogladila po glavi. Njezno, lagano... Molila se - Boze budi tu sada. Svaki je reagirao na svoj nacin. Najcesce titraj usana, blagi osmjeh... Zena (za koju sam tek nakon 2 dana saznala da je zena) je rezala kad sam joj prilazila. Kako sam je pogladila po glavi prestala je rezati i pogledala me u oci. Pravo u oci, u dusu. Smirila se.
Tada sam pogledala njegovateljice koje rade tamo. Tri mlade zene. Strpljive, sa najvecim srcima koje sam ikada vidjela...Prisla sam im i stisnula ruku. Ljudi koje jednostavno trebate upoznati u zivotu.
TO su heroji. Tim ljudim treba dati direktorske place, pomislila sam. I onda sam shvatila da je to - nenaplativo.
Izasla sam iz zgrade van i zahvalila se Bogu na svemu sto dobivam u zivotu.
Duboko u srcu stvari su se poslozile.
Zivotne vrijednosti su se poslozile i u srcu sam se zahvalila svim ljudima Centra Stancic sto me uce da spoznam - Tko sam ja zapravo?


Post je objavljen 25.01.2007. u 23:33 sati.