Marketing
Feniks
Nakon što sam izgubila lozinku prošlog bloga, bilo je govora i nagovaranja o tome da napravim novi. No, unatoč nagovaranju osoba sa strane, bijah odlučna o tome da ga neću otvorit jer mi je u zadnje vrijeme ionako ponestajalo inspiracija.
No, onda shvatih da mi fali mjesto gdje ću pisati ono što mislim i ono što mi se događa te što će drugi moći čitati. Bolje rečeno, fali mi mjesto gdje ću kakati.
Ali, recimo, danas se desilo nešto što me uglavnom većim dijelom potaklo da se vratim u blogerske vode (Kako mrzim taj izraz. Predebilno).
Moj život i shvaćanje svijeta je podijeljeno na dvije stvari: ono što volim i ono što ne volim. Uvijek sam protiv onoga što ne volim šta god da to bilo. Tako od početka školske godine na već isforsiranu temu o maturalcu odlučih: neću ići ako budemo išli u Češku, budući da tu državu ne volim. I moja frendica se složila budući da u većini stvari misli isto što i ja. Pa tako unatoč raskinim zahtjevima za solidarizaciju i ostalih sranja u paketu ja ne promijenih mišljenje. A ni Lucija. Sve do danas. Odjednom je počela govoriti kako bi se to isplatilo i da imamo puno toga za vidjeti. Budući da je ona takav površan tip osobe, nije me iznenadila njena nagla promjena mišljenja jer je dovoljna minuta nagovaranja i ona će pokleknuti. No, to mene uopće nije briga. Stoga je pod odmorom nastavljala svojim napadima na mene i moju odluku da ne idem. Kao da ne može živjeti bez mene. Kao da se nimalo nije promijenila od početka prvog razreda kad me je bojažljivim glasom pitala: „Smijem li sjesti s tobom?“. Kao da će joj bez mene maturalac biti shit. Prekinimo sa sranjima. U takvih osoba nikad ne znaš šta misle.
Onda je u trenutku kad sam rekla da mi je zlo od ovog zanimanja ona izvalila: „Pa zašto onda želiš biti doktorica? Onda mi te stvarno žao jer si fulala zanimanje.“ Očito da je krivo skužila budući da nije pretjerano pametna, pa nije skužila da ja mrzim zanimanje medicinske sestre, a da Medicinu kao znanost i zanimanje doktorice volim više od života. No, samim time što je ona to rekla nije me nimalo diralo jer me nije briga za njeno mišljenje, već me duboko pogodilo da je bilo tko stekao dojam da ja ne volim medicinu. Duboka zabluda. Jedna od mojih najvećih motivacija za uspjeh u životu jest upisati medicinu i završiti ju. To je ono što ja jedino i najviše volim. Da nije toga moj život ne bi imao smisla. A škola za med. sestru bi još više pogoršavala stanje. Stoga pomislih da odajem krivi dojam na ljude, da misle nešto što nije. Pa shvatih, svi ostali znaju da ju toliko volim, pogotovo cure koje su kao i ja što se tiče tog, no uvijek su tu iznimke. Iznimke, koje će, nakon srednje otići na svoj faks u neki drugi grad i koje možda neću više vidjeti. Pa eto, nek im je sa srećom. Nadam se da će i meni biti.
Pa je moj i njen razgovor završio mojim zaključkom: U Češku ne idem, u Španjolsku idem, a medicina je jedina stvar koju ja volim više od svega.
Ali, unatoč tome, njeno i moje prijateljstvo neće se nimalo promijeniti od onoga što je i prije bilo: sjedenje zajedno pod satom i priča o školi. Za sve ostalo, tu su drugi ljudi.
Post je objavljen 24.01.2007. u 21:16 sati.