kao i svaka emotivno nestabilna i mjestimično neurotična osoba većinu svog dana provedem u sanjaranju o savršenom zanimanju za sebe. široka je paleta mojih sanja; od onih dječijih snova o istraživačicama, doktoricama, učiteljicama, plesačicama, odvjetnicama, stjuardesama pa do sanjivih bizarnosti u maniri da se zaredim to mi se čini nekako stress free zanimanje, ne trošiš za odjeću, ne moraš stavljati make up jer si lijepa pošto ti je duša lijepa pa sve izlazi na vidjelo na tvojoj faci, šef ti je superstar i najpoznatija ličnost na svijetu, a srce mu je veliko kao svemir (on ustvari i jest svemir) i što god da zezneš on prašta. nije loše, jel da? željela sam biti i pilates instruktorica, svirat na stradivariju ili barem bas gitaru u sonic youthu, ulična zabavljačica, modna kreatorica, predsjednica povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa i poznata autorica visoko tiražnih self help knjiga koja gostuje na opri. posljednje što sam željela biti je turistički vodič. nekako mi je to zanimanje, prošlo ljeto, upalo u oko kao baš stvoreno za mene. pošto je to ipak dostižnije od sviranja basa u sonic youthu i stvaranja svoje modne linije, a komplementarno mom poslu, upisala sam tečaj.
tečaj je trajao dva mjeseca, a ja sam na istom bila prisutna možda tri dana jer sam smatrala da ako je to TEČAJ, neće biti većih poteškoća u savladavanju materije.
ne reci dva puta! krenuli su ispiti. potrebno ih je položiti 10 za dobivanje dozvole gradskog vodiča. do sada sam položila 6, većinu od tih 6 zbog elokvencije i mogućnosti da u par minuta izreferiram toliko sranja da se sugovornik pogubi. no, za jedan ispit sam od prvog dana znala da će biti protivnik dostojan iskonskog štrebanja. ispit naziva kulturno povijesne i druge znamenitosti u republici hravatskoj. čisto da vas ne držim u daljnjoj napetosti, ispit položih u ponedjeljak, no sam proces me potaknuo na ovaj post.
name, sjetila sam se faksa i straha kojeg se student nauživa na našim fakultetima. sjećate li onog osjećaja težine u želucu pred ulazak u profesorov kabinet. i sjećate li se onih naših akademskih okamina na fakultetima koje vas gledaju pogledom od kojih se sledite u roku keks iako su ljetni rokovi u tijeku. sjećate se kako su oni koji su vas poticali na razmišljanje i kreativnost tijekom fakulteta mogli biti nabrojeni na prste jedne ruke. sjećate li se kako ste padali ispite iako ste uspješno savladali 736 stranica neke knjižurine, a pitani ste baš zadnje 3 koje niste stigli jer ste zaspali sasvijm slučajno s noga dok ste kuhali sedamnaestu kavu te večeri.
e, pa taj osjećaj sam imala prije ispita na ovom TEČAJU koji bi se s pravom mogao mjeriti s nastavnim programom prve godine nekog faksa. polaznici tečaja su grizli nokte pred kabinetom, ponavljale su se godine uzaludno memorirane jer će ionako ishlapjeti nakon najviše dan, dva, referirale su se činjenice bez razumijevanja, spominjale su se analize umjetničkih djela bez da se to djelo ikada vidjelo.
hrvatski umjetni i usiljeni akademizam. hrvatski kišobran u hrvatskoj guzici.
Post je objavljen 24.01.2007. u 09:32 sati.