Ime mi je Suncana.
Radim u muzickoj skoli i iskoristila sam zimske praznike da ucinim nesto dobro za svoje srce.
Od prijatelja sam saznala za Centar 'Stancic'. Uzela sam auto kartu i pronasla cilj.
Rekavsi da me dovelo srce i da zelim volontirati, dobila sam upitan pogled od ravnatelja i voditeljice. Objasnili su mi da sam prvi volonter uopce (iz Hrvatske). Moje je iznenadjenje bilo jos vece jer sam pretpostavila da ako negdje covjek moze pomoci, onda moze pomoci volontirajuci na ovakvom mjestu.
Razne donacije, pjevaci, udruge...ali nitko zainteresiran za volontiranje.
Nikada se dosada nisam susrela s takvom populacijom ljudi i nakon obilaska centra (u kojem je 10 odjela) osjecala sam se shrvana osjecajima. Najtezi oblici mentalne retardacije, deformiteti pridruzeni sa cerebralnom paralizom,epilepsijama...neki svesni svoga stanja, svjesni bola i toliko zeljni ljubavi i zelje da daju ljubav.
Cijelo popodne sam plakala no kad su se emocije smirile i srce ponovo otvorilo odluka je pala. Sutra idem.
Rekla sam dragom Bogu. Mozda ja nemogu ali Ti mozes. Radi kroz mene sto god treba.
Sutra je preraslo u nesto najljepse sto mi se dogodilo u zivotu. Zapocela sam rad u likovnoj radionici gdje se radi sa glinom i crta se. To su radne terapije za one koji to mogu. Uz pomoc tete Jasne radili smo glinene posudice i crtali.
Nastavila sam u glazbenom kabinetu gdje se radi muzikoterapija. Kako mi je to struka to me najvise zanimalo. Slavica-muzikoterapeut mi je pomogla da naucim neverbalnu komunikaciju sa njima. Nevjerojatna iskustva vec prvi dan.
Druzeci se sa sticenicima koji su od 4-70 god. polako sam ucila 'njihov' jezik, njihov nacin komunikacije i shvatila da mi toliko toga oni zele reci i pokazati. Dati. Da, oni meni zele dati.
Njegovatelji, terapeuti, defektolozi su ljudi heroji. O njima tkdj. zelim pricati i reci im hvala za sve sto sam naucila od njih.
Pocelo je moje ucenje. O zivotu, o tome tko sam i kakva sam.
Post je objavljen 23.01.2007. u 17:00 sati.