Možda je prošao život cijeli od onoga dana kad sam je sreo, kad ugledah te oči plave i kosu boje pokošene trave.
Ah pomislih, divna li je ona, i ne čuh zvuke onog zvona što u smrt zove polako, a da sam znao vječno bi plakao.
Ruku pružih ruci što pita, voliš li rijeke, polja i žita, ruku pružih ruci što moli,
ruku pružih vapaju smrti.
I tada shvatih pred kime stojim,
pred onime što svoje mlade dane provodi u zanosu marihuane.
Htjedoh ljubav da pronađem drugu, ali što je Ana skrivila Bogu, zvala je mjesec i zvijezde da ju bude, htjela je da voli i voljana da bude.
Unatoč bijahu sve molitve moje, usnuše oči plave boje, proklinjem susret onoga dana i život što uze marihuana.
Ana je bila djevojka plavih očiju i kose koje mnoge djevojke nose, koje će jednoga dana završiti gdje i moja Ana.
Na njenom grobu zaplakao sam prvi, ispisao riječi kapima krvi " Umrla je u svitanju dana, bila je lijepa i zvala se Ana "
A znala je da narkomani dugo ne žive, i da se kratkim snovima dive, voljela je da bode svoje vene, voljela je iglu, a možda i mene....
Post je objavljen 22.01.2007. u 19:17 sati.