Tvoje oko, u kojem svijetle plavetnila nedirnutih oceana. Duboko je ljubičasto sivilo tuga koje ponekad skriva. Nježni azur u koji su se sakrile iskre svih tuareških vatara sreće i požude. Pod kolikim sam zvijezdama lutao i kinjio njihov slabašni sjaj nedostojan tvog oka. Kolike su se kiše osušile na mojim leđima, ledene i bistre, a mlake i mutne spram samo jedne suze tvog oka. Vjetrovima sam se gubio u gorskim maglama i samo me jedno svjetlo vodilo. Tvoga oka krijes. I trepavice koje, poput krijesta olujnih valova poklapaju crne dubine zjenice.
Doduše, drugo oko, ono stakleno, ti baš i nije bogznakaj. Iz tog profila zgledaš onak,......ko prašnjavi preparirani fazan nad šankom lokalne birtije....
Post je objavljen 22.01.2007. u 16:04 sati.