Marketing
Dvije od vikenda
Priča prva
Tower center
Veličanstveno... spektakularno... ogromno
Ne sviđa mi se
Najdraži pozvao društvo doma na feštu od rođendana i lijepo su nas zamolili da se sklonimo na par sati... je li, ako može.
Pa dobro, može. Vani oblačno, magla, kamo idemo?
Ajmo konačno u taj Tower, da vidimo šta ima
Možda me smeta sama koncepcija takvog zdanja, ili .. starim.
Pri otvaranju su se hvalili veličinom, govorili da je najveći tu i tamo i u ovome i onome.
Stoji. Hodnici ogromni, nepregledno dugački pa široki, mjesta k'o u priči.
Hodali smo tri sata posvetili se posebno svakom katu, ali u 50 posto dućana nismo ni ušli.
Nema knjižare. Nema slatkih malih dućana sa svim i svačim. Nema CD shopa, ne računam Techno max.
Prevruće, a u kafiću kava loša!
Volim glasnu muziku, ali muzika u tim hodnicima bijaše iritirajuće preglasna, a iz svakog dućana posebno, treštala je neka druga. Da te glava zaboli.
Vrhunac je bio kad smo na kraju, (išli smo od vrha prama dolje) ušli u Konzum, a oni opičiše glasno k'o na koncertu - Sve je ona meeeeniii dobro što ja znaaam...normalno da sam zapjevala iz sveg glasa, ponijelo me... dok mi moja DsK nije skrenula pažnju - samo ti daj, ali ljudi gledaju...
Uglavnom: izašla sam van umorna i pomalo nervozna sa zaključkom da bi nam bolje bilo da smo prošli đir po Kostabeli.
Ali sad znam.
(Dobro 'ajde, vi što se ne slažete samnom, nek vam bude. Možda Semeraro, ona soba...nije loša...)
Priča druga
Čitam danas u Novom listu kako će roditelji moći primati informacije o ocjenama i izostancima putem SMS-a ili internetom. To preko interneta postoji u osnovnoj školi koju pohađa moj sedmaš, već dvije godine. Prvi put sam njegovu stranicu otvorila iz znatiželje, a drugi put onako - da vidim unosi li netko ocjene uopće. I nikad više.
Kažu, dobit ćemo SMS o izostanku prije nego se dijete vrati iz škole...
Meni je to prestrašno. Ja to ne želim.
Degradacija u svakom pogledu. Prvo djeteta, zatim roditelja i na kraju i nastavnika.
Ako roditelj nije do, recimo, petog razreda uspio razviti uzajamno povjerenje sa svojim djetetom, mislim da više ni neće . SMSovi tu ništa neće pomoći, dapače.
Savjetnica Agencije za odgoj i obrazovanje Mirjana Kazija smatra da je jedini cilj kontrola djece i ja se slažem s njom u potpunosti.
Dijete mora ponekad i napraviti neku nepodopštinu, pa i markirati poneki sat... znati kako to izgleda kad te dočekaju zanemarene obaveze ... shvatiti ravnotežu u životu.
Mene slude roditeljski sastanci i prisustvujem im s velikom mukom, jer slušam uvijek isto već dvanaest godina + sedam duplo: neopravdani, neopravdani, neopravdani... problematična djeca...
Jednom mi je prekipjelo i nakon pola sata slušanja o neopravdanima upitala sam razrednicu, (nakon što mi se kćer već tjednima svaki dan javlja makar jednom s Korza, nemaju sat jer nema profesora!), a recite mi, tko će nama opravdati činjenicu da nam djeca šetaju Korzom dok mi mislimo da su u učionicama?
Šuti ona.
Javi se drugi roditelj - pa znate oni vam uživaju kad nema nastave.
(Prosvijetlio me!)
Pa jasno mi je da uživaju, ali što ako ja želim da se meni taj profesor ispriča, nije li to moje pravo, ja sam njemu poslala svoje dijete s punim povjerenjem, gdje je on?
Mislim, možemo sa mi tako natjeravati do prekosutra, ali djecu nam ponekad prave bedacima, a ja svoju učim da to prepoznaju.
Ako netko nabije desetke neopravdanih sati, slanje SMSa rooditelju neće ispraviti tu devijaciju, prekasno je. Problem je negdje drugdje.
Ne trošite novce, ljudi moji, vratite vrijednog i ambicioznog psihologa u školu.
Neka pokuša pomoći djetetu, ako već roditelj ne može ili ne zna kako.
Jedini koji će iz svega ovoga izvući korist su davatelji usluge.
Zaraditi će novce na našoj gluposti.
I, da se razumijemo, ne postoje problematična djeca.
Ne, ako pričate samnom.
Post je objavljen 21.01.2007. u 22:37 sati.