TurboFolk kao glazba je loš zbog primitivnog psihološkog mehanizma kojeg potiče kod slušača i bez kojeg se niti ne može slušati.
Radi se naime o tome da su slušači oni koji doživljavaju život na vrlo primitivnoj elementarnoj razini, oni kojima više vrijednosti i viši kompleksniji odnosi života predstavljaju pritisak i nepoznanicu, čak i besmisao, tako da se prepuštaju onom, "ma baš me briga, pusti sve..." dižu ruke, i imaju dojam da na taj primitivan način nekako kontroliraju život, da su se izdigli i da nekako "žive" na taj način.
Oni u sličnima traže potvrdu života, potvrdu da su živi, da je taj psihološki stav "život".
Zato oni često spominju "dušu" jer se prepuštaju praznećoj entropiji u kojoj imaju dojam da afirmiraju svoj život, nasupror svime što ih tišti, kao da su to savladali, ali nisu - spustili su se na nulu - na razinu istočnjačkog očaja.
Ta glazba je glazba očaja, i valjanja u tom očaju uvjeravajući se da smo iznad njega samim time što "postojimo" u njemu.
Zapravo radi se o vrlo samoperverznom mehanizmu, koji daje dojam otpuštanja svega što nas tišti, ali ne vodi ničemu, ne vodi prema izgradnji, prema smislu.
Vjerujem da je porast popularnosti takve entropijske glazbe vezan i za sve veće obesmišljavanje života u društvu i opadanju tradicionalnih vrijednosti, što još više potencira tu glazbu distanciranja od svega, i uvjeravanja da na neki način postojiš kroz sav taj besmisao.
Glazba očaja i lažnog uzdizanja iznad svega, vlastitim pražnjenjem i inatom.
Razlikuje se od svih gvrsta glazbe koja oslikava upravo ulazak u dinamiku nekih odnosa, i koja eventualno može obogaćivati doživljaj životnih odnosa svih vrsta, poticati nas u njima.
U narodnjacima imamo obrnut efekt "jebeš sve" i perverzan osjećaj da ipak postojiš ako se nekako hotimično valjaš u onome što te muči, da postojiš kroz to.
Moram reći da mi je bilo vrlo mučno ubaciti se u logiku umova tih ljudi, da bih ovo analizirao....
Post je objavljen 21.01.2007. u 19:23 sati.