Marketing
Na putu do ždral položaja
(by rossanna)
Riječ "joga" potječe iz sanskrta i znači povezati, sjediniti. Vježbe joge imaju cjelovit učinak jer uravnotežuju tijelo, um, svijest i dušu. Na taj način joga pomaže u svladavanju svakodnevnih zadataka, teškoća i briga, u postizanju višeg stupnja razumijevanja sebe, smisla života te konačno u razvijanju osobnog odnosa prema Bogu. Na duhovnom putu joga vodi do najvišeg znanja i trajnog blaženstva.
Krenusmo nas dvije na jogu. Možda u potrazi za nekim mirom, odvlačenjem od negativnih misli...nekom pozitivnom preokupacijom. Preživjesmo prvi čas. Prvo dok smo pronašle zgradu u kojoj se održavaju časovi...orijentir su nam bile zgrade koje u tom dijelu grada imaju više od šest spratova(toliko o poznavanju rodnog grada i njegovih ulica)...Tamo nas dočekaju portir i čistačice, blijedo nas gledajući, kad reče portir: "Prvo idite liftom do trećeg sprata, onda hodnikom do stepenica, a onda do šestog pješke“...
Dočeka nas čiko koji drži časove, da ga sretnete na ulici, znali bi da se bavi jogom...Kaže on: "Rossa i Anna, od svih termina, vi ste pogodile onaj za napredne". Kako, molim? Tu mi progutamo knedlu, Anna se već zamislila kako u pokušaju da napravi dati položaj lomi ruku, a ko bi onda slomljene ruke sišao istim putem kud smo se i popele? Ko bi se od sramote pojavio takve ruke u raji? Oni bi umirali od smijeha, mi od stida naravno. Uglavnom, presvučemo se i uđemo u salu. Tamo, na strunjačama, ljudi leže i žmire. I šta ćemo, nas dvije (u stilu one dobre, stare “Kud' svi tu i mali Mujo” ili za ovu priliku prikladnije “Kako svi tako i mali Mujo) legnemo i zažmirimo. Vjerujemo da nam je objema mantra bila : "Nemoj se početi smijati, nemoj se početi smijati...“. Mantra Rossa a čuje kako otkucava sat na Anninoj ruci…pa je mantra taman bila…"E, nemoj se smijat’ slušaj kako sat kuca"…(ma samo se nemoj smijati, molim te!).
Kasnije uđe taj čiko, paučak je riječ koja ga opisuje, ako ima 45 kg dobro i jeste a Rossa pogleda u sebe, a ono malo stomak viri ispod majice (pa povuče majicu da se kao ne vidi). Atmosfera je, zaključile smo, odlična…tek se tiho čuje muzika, naravno instrumentala koja momentalno opušta i glas instruktora isto tako umirujući. Kod prve vježbe nismo baš shvatile šta je rekao, što zbog izraza kojeg je upotrijebio što zbog toga što tiho govori. Ali ostali su, pošto eto, oni su napredni, odmah shvatiše o čemu je riječ a mi gledajući u njih ponavljale pokrete. E, tu je bilo svega, Anna je kraj sebe imala curu koja joj je govorila gdje se otprilike treba stati i slično a Rossa ponavljala za Annom (naravno).
Prva vježba je bila kombinacija rada rukama i nogama (istezanje jednog i drugog) i za početak nas je to odmah smorilo, Rossa je na kraju pobrkala kad ide naprijed lijeva kad desna noga, Anna je kasnije priznala da je i sama imala tih problema. Od te vježbe, Rossa je juče jedva skinula rolku, jedva držala čašu i tome slično, a Anna se žali na bolove u ramenima. Nakon vježbe (svake) odmor nekih 45 sekundi do minute. Ležanje na leđima, zatvorenih očiju, ispruženih nogu i ruku. Inače, sve vježbe koje smo radili na prvi pogled se čine laganim ali kod primjene čovjek shvati kako stvari stoje. Ono što je bitno je to da se izvođenje vježbe odnosno zauzeti položaj prekida u onom momentu kad nam više nije udobno.
Možda i jeste lako zauzeti traženi položaj ali ne može se baš tako dugo ostati. Ovo se odnosi na nas dvije kao početnice, mada Rossa se osvrtala malo i na rad tih naprednih, pa nije baš da su i oni Bog zna kako izdržljivi, ali eto, oni su po nečemu napredni. A apsolutno fascinantno je gledati instruktora, ne može a da vam ne prođe kroz glavu…eh, kad bi ja mogao/la ovako ili eh, kad ćemo mi ovako…Jednu vježbu, tzv. položaj ždrala nismo se ni trudile izvesti. To se radi tako što se zauzme takav položaj da se sagnete (oslonite rukama na pod) i na blago savijene laktove naslonite koljena pa polako od poda odignete stopala.
To izgleda upravo ovako:
Prvo smo se divile instruktoru koji je to naravno, bez problema izveo, ali Rossa onda pogleda okolo (u te kao napredne), kad tamo samo jedna (od nekih 15-tak duša) uspješno to izvede. Doduše, nije se mogla dugo zadržati u tom položaju ali, ipak, jedna cura je uspjela. Ove ostale je bilo presmiješno posmatrati, ali Rossa je ponavljala onu mantru s početka posta (pa je malo razgledala po prostoriji, pa na jednom od stolova ugleda slike nekih čudnih lica a onda među njima, odjednom, slika ovog našeg instruktora kako se rukuje sa Stipom Mesićem). I eto ne nasmija se. Ipak. Al’ nezgodno je to kad u glavi vrištite od smijeha ali vam se usne ne miču i trudite se zadržati svu mirnoću ovoga svijeta. Za kraj je ostala meditacija (sjedite ukrštenih nogu, na koljena naslonite ruke, sastavite palac i kažiprst) sa dvije intonacije “ooooommmmmmm” (mantraj Rossanna, mantraj), par završnih riječi instruktora i krenule smo doma.
Slijedeći termin je u srijedu…sa početnicima…ipak…
Post je objavljen 21.01.2007. u 15:26 sati.