Ovdje ispod donosim tekst iz lokalnih novina „Dom Valpovo-Belišće“ objavljen u svibnju 2006. godine (trebalo mi je vremena da to pretipkam, ali možda dođe do nekoga tko može nešto učiniti). Na kraju tog velikog citata napisat ću što se od tada do sada još pogoršalo. Eto tako odgovorni u Valpovu i zaštitari baštine brinu o „spomeniku kulture „nulte“ kategorije“!
„Hitna“ zaštita kasni već 12 godina – kula u kritičnom stanju
Stanje valpovačke srednjovjekovne kule, nakon prošlogodišnjeg kišnog ljeta i još jedne zime, ubrzano se pogoršava. Premda je na problem upozoreno, rješenja još uvijek nema. Jedini spas oborinskim vodama nagriženoj kuli je stožasti krov koji je odavna trebao biti postavljen.
Iako otvorena završna terasa valpovačke kule već odavno prokišnjava i moči masivne srednjovjekovne opečne zidove, taj se problem do ove godine mogao zamijetiti samo u visini kružne prostorije i stubišta drugog kata, dok su zidovi i prostorije prvog kata i prizemlja bili suhi. Međutim, ovoga proljeća zamijećena je velika mrlja na svodu prvog kata koja se širi prema izuzetno vrijednom i do danas jako dobro očuvanom zaglavnom kamenu – kasnogotičkom reljefu zmaja.
Hitne mjere iz 1994. godine
Još su 1994. godine autori „Idejnog prijedloga korištenja dvorca Prandau-Normann“, Višnja Zgaga, Ksenija Petrić i Zlatko Uzelac, upozorili na potrebu hitne zaštite kule.
- Treba upozoriti da terasa prokišnjava i moči masivne srednjovjekovne opečne zidove, vide se mokri kolabari na pročeljima i isoljavanje, napisali su u analizi zatečenog stanja. Na kraju „Idejnog prijedloga“, među predloženim hitnim zaštitnim mjerama izričito piše: - Zaštita okrugle kula od propadanja! Upotrijebljena je baš riječ propadanje, jer se o tome i radi.
Otvorena terasa, rekonstruirana tijekom obnove kule sedamdesetih godina, pokazala se kao katastrofalno rješenje. Iako se i tada spominjala mogućnost rekonstrukcije krovišta kule, od toga se, na žalost, odustalo. Zbog toga je u idućih tridesetak godina nastao ozbiljan problem koji se u potpunosti mogao izbjeći da je odmah postavljen stožasti krov s drvenom šindrom kakav je kula izvorno i imala.
Pri rekonstrukciji završne terase i kruništa kule izvedena je horizontalna izolacija s odvodom za vodu izvan terase, no ta je zaštita, očito, bila kratkog vijeka. Voda je našla put do zidova i kupolastog svoda drugog kata, zimi se smrzavala, izazivajući daljnju destrukciju i stvarajući prostor za nove količine vode. Vlažne mrlje na zidovima i svodu iz godine u godinu sve su se više širile.
Zaštićeni spomenik – što je to?
Još do prošle godine takvo je stanje bilo vidljivo samo u unutrašnjosti drugog kata, kao i na vanjskim zidovima kule. Izgled svoda drugog kata potpuno je izmijenjen djelovanjem vode, isoljavanjem, otpadanjem dijelova cigli i taloženjem kamenca, a iz istog razloga zaglavni kamen s reljefnim suncem izgleda puno lošije očuvan od reljefa zmaja u donedavna suhom svodu prvog kata. Širenje velike količine vode na svod prvog kata upozorava da se stanje kule ubrzano pogoršava. Paradoksalno, u kuli nema problema s kapilarnom vlagom, koja je teško rješiv problem gotovo svih povijesnih građevina, ali je zato, zbog neopravdanog propusta, u svega tridesetak godina došlo do još većih oštećenja od onih koje drugdje uzrokuje višestoljetna kapilarna vlaga.
Prije tridesetak godina (e, da je bilo dugoročnog razmišljanja i planiranja) bilo je dovoljno postaviti krov i do ove situacije ne bi ni došlo. Danas nije dovoljno samo postaviti krov, već je nakon toga potrebno dugo vrijeme sušenja masivnih i obilno natopljenih zidova, kako bi ih se moglo „pokrpati“, rekonstruirati i cjelovito urediti. Tek tada će kula opet zasjati starim sjajem.
Podsjetimo, za kulu se navodi da je zaštićeni spomenik kulturno-povijesne baštine i to najviše, nulte ili «A» kategorije. S obzirom na još davno uočeni problem koji se „hitno“ rješava već 12 godina, teško je zapravo razumjeti što u sintagmi „zaštićeni spomenik“ znači ta prva riječ?!
Damir Stanić, Dom Valpovo-Belišće, svibanj 2006.
Ugrožena i kapela
Masivni bedem koji povezuje kulu i kapelu također ima otvorenu terasu koja jako prokišnjava, a vlaga i isoljavanje izbijaju i s vanjske i s dvorišne strane. Da stvar bude gora, vlaga s tog bedema širi se i na zid obnovljene dvorske kapele, uzrokujući ljuskanje žbuke na vanjskoj fasadi, ali i u unutrašnjosti, u visini orgulja. Tako više nije ugrožena samo kula, nego i obnovljena dvorska kapela.
Iz razgovora s autorom ovoga teksta saznao sam da je slične članke poslao i Večernjem listu, kao i Jutarnjem, no oni su ovo propadanje nacionalne baštine „nulte“ kategorije posve ignorirali. Stručnjaci Ministarstva još su 1994. tražili HITNU zaštitu kule – no zaštitarska služba istog ministarstva do sada nije još ništa poduzela. Svaka čast!!! A kad se jednom kula doista raspadne, sletjet će se oko nje hrpa kamera i aparata, pisat će po novinama: „Eto propala kula zbog nebrige!“, a gdje su sada kad se još može nešto učiniti, samo treba cijelu priču medijski predstaviti i „dosađivati“ odgovornima.
(Kome ja uopće ovo pišem? Bitka je, čini se, ionako unaprijed izgubljena. Uglavnom - ukoliko ipak ima smisla o ovome pisati - dodat ću jo i ovo: danas je stanje još gore nego u proljeće 2006. Vlažna mrlja na stropu kod zmaja je došla do zmaja i sad slijedi natapanje kamena vodom, zatim, ako zazimi smrzavanje, zaleđivanje te vode, pucanje i mrvljenje kamena, a od proljeća do jeseni isoljavanje, rast mahovina i čudnih izraslina koje izgledaju kao da su utekle iz kakva laboratorija - toga svega već ima po zidovima na drugom katu kule - izunutra).
Post je objavljen 21.01.2007. u 14:49 sati.