Marketing
Nkosi sikelel' iAfrika (God Bless Africa)- dio drugi
Yihla Moya, (Come Spirit)
Yihla Moya, yihla Moya,
Yihla Moya,
Yihla Moya, yihla Moya,
Yihla Moya oyingcwele (Come Holy Spirit)
Nkosi sikelele (Lord bless us)
Thina lusapho lwayo. (Us your children)
Preskočiti ću priču o farmama nojeva i geparda, o predavanjima koja smo slušali tih dana i preći ću na priču o susretu s divljinom u Pilanesbergu, gdje smo proveli samo tri dana, što je opet bilo dovoljno da me usreći i da me podsjeti ne neke djetinje snove koje sam umalo zaboravila.
Vozeći se cijeli dan po toj nepreglednoj divljini, plavkasti zalazak sunca u savani praćen blagim a opet osvježavajućim povjetarcem djelovao je poput ljupkog gostoprimstva zemlje i neba, neukroćene prirode. Dočekavši večer u savani prepunoj zvijeri u lovu na lavicu, osjetila sam nekakvo praiskonsko zadovoljstvo. To nije bio dan kada smo viđali turiste kako se vozikaju i fotografiraju životinje. Tada smo prisutni bili mi i divljina obavijena mrklim mrakom, mi i impala zavezana za stablo kao mamac za lavicu , a lavica je bila sve bliže. Nije bila sama, bila je u pratnji još nekoliko prijateljica. Kada je skočila na impalu, osvijetlili smo ju reflektorom i doktor Brothers ju je pogodio ketaminskom strelicom.
U tom trenutku lavice su se razljutile i bilo je krajnje neobično vidjeti uživo i izbliza gnjev zvijeri, njenu spremnost da vas rastrga bez obzira na vašu opremljenost oružjem i tehnologijom.
Za nekoliko trenutaka lavica je bila omamljena, okružili smo ju vozilima kako bi se zaštitili od ostalih pripadnica čopora, unijeli ju u kombi te joj pokrili oči kako ne bi došlo do nepredviđenog buđenja (zbog svijetla farova pod kojima smo vršili pregled). Odvezli smo ju na mjesto udaljeno nekoliko kilometara gdje smo opet ju okruživši vozilima, obavili pregled i obilježavanje ogrlicom, a tada smo morali požuriti natrag jer nas je okružio drugi čopor lavova koji su postajali sve radoznaliji. Lavicu smo odvezli na njeno područje, a doktor je ostao sam čekati da se lavica probudi, jer dok je spavala omamljena predstavljala je laku metu za druge zvijeri.
Mi smo se zaputili natrag u kamp na početku parka, usput pokušavajući vidjeti barem jednog leoparda, koji se uglavnom drže podalje od ceste, a uspjelo nam je vidjeti ga samo na trenutak, kako nas iz daljine gleda sa stabla. Iza ponoći smo se vratili u kamp gdje su nas afrikaneri dočekali vrteći janje na žaru (šalili smo se da je to impala ) i naravno, pićem u potocima. Bilo je tu i puževa i ostalih delicija koje je valjalo probati. Uskoro nam se pridružio i doktor Brothers, koji ima tu sreću da osim što radi kao veterinar/rendžer u safariju, on tamo i živi u udobnoj kućici, a tek tu i tamo navrati do civilizacije...
Svitanje smo dočekali puni dojmova uz ispijanje cidera i cane-a (alkoholno piće od šećerne trske, po jačini u rangu votke), razgovor o Burskim ratovima, o turizmu i nacionalnim parkovima. Danas Južnoafrikancima najviše prihoda donosi upravo ovakva vrsta turizma, ljudi su spremni izdvojiti velike svote novaca za odlazak u divljinu, da bi vidjeli veliku petorku; lava, slona, leoparda, bizona i nosoroga. Oko šest sati ujutro krenuli smo opet na ranu vožnju safarijem, neki od nas spavajući, a neki fotografirajući tek probuđeni životinjski svijet.
Na sreću, dovoljno sam fotografija snimila dan prije, pa sam se mogla opušteno prepustiti vožnji, pogledu na savanu i životinje koje djeluju tako mirno i spokojno dok pasu travu ili se lijeno vuku po suhoj travi.
Vidjeli smo i našu lavicu kako polagano šeta u društvu prijateljice i na trenutak mi se moglo učiniti kako njih dvije vode neobavezan razgovor o dosadnim ljudima koji ih promatraju sa toliko zanimanja te u njih bjesomučno upiru objektive fotoaparata. Šetale su ne obazirući se na antilope i ostale preživače u njihovoj blizini, kao što se ti drugi preživači nisu pretjerano obazirali na njih, iz čega postaje jasno da lovina osjeća kada je predator sit i nema namjeru napadati i ubijati ako nije gladan.
Lavice su djelovale sigurno u sebe, prepuštene zakonima prirode bez želje da nešto mijenjaju, osim da sebe i svoju vrstu održe na životu, u mirnom suživotu sa ostalim živim bićima. Taj spokoj je pomalo prešao na mene pa sam zadovoljno zadrijemala na svom sjedištu....
U slijedećem, a ujedno i posljednjem dijelu putopisa neću spominjati Sun City, umjetni, dobro osigurani turistički kompleks izniknuo usred divljine, sa ogromnim bazenima koji bi trebali podsjećati na tropsku plažu, plastičnim stijenama, slonovima i kičastim ornamentima. Ne shvaćam što je zanimljivo u ispijanju koktela u bazenu, u trošenju novca u kockarnicama i naguravanju sa stotinjak ljudi u bazenu sa umjetnim valovima. Nisam pobornik masovnog turizma pa mi takva mjesta ne odgovaraju. Srećom, bili smo tamo samo jedno poslijepodne, tek toliko da vidimo o čemu se radi.
Uslijedilo je proputovanje autima po zapadu, do St. Lucie , pa kroz KwaZulu-Natal regiju do Durbana. Taj dio putovanja volim zvati road tripping po Južnoj Africi i meni je bio najdraži dio cijele priče...
Update:
Slikica kao odgovor na komentar Male Plave, ja sam ova sa žutim tenisicama ;)
Post je objavljen 21.01.2007. u 14:44 sati.