Nakon dana i dana ranog buđenja napokon uspjevam malo dulje odspavati. A to duže spavanje znači 09:30 iako sam u polusnu još od 06:00 sati. Naime, ovdje u Vijetnamu čim motocikli i auti počnu brujati, svaki san prestaje. Bez obzira koliko se daleko nalaziš od glavne ulice. Jer u Vijetnamu nema mirne ulice. Ulica može biti samo bučna i još bučnija.
Nigdje mi se ne žuri. Polako se dižem i spremam za novi dan. Jučer sam razgledao veći dio Hoi Ana tako da je danas dan rezerviran za polaganu šetnju gradom bez ikakvog presinga i fotografiranje. Dosta se brzo jučer smračilo pa me mrak onemogućio da napravim par dobrih fotki. Dan započinjem razgledom Chuc Tanh pagode, najstarije u Hoi Anu. Pagoda se nalazi 10 minuta vožnje udaljena od centra grada pa je potrebno unajmiti motocikl. Motocikli i njihovi vozači čekaju na svakom koraku i nude ti prijevoz. Naravno, pritom im je namjera što više oderati turiste. A svi oni doista misle da su turisti takvi naivci kod kojih će sve proći. Procedura je sljedeća: čim te ugledaju, nasmješe se od uha do uha (i naravno pritom ti pokažu svu ljepotu svog nepotpunog zubala). Zatim ti počinju mahati i dovikivati: «Halo sir! Moto sir!» Ili slično tome. Ako ignorirajući prođeš pokraj njih, u mnogim slučajevima upalit će motocikl, malo se vozikati pokraj tebe i nastaviti nuditi ti prijevoz, a zatim se odvesti do sljedećeg ugla gdje će se zaustaviti i, kad budeš prolazio, opet ti pokušajući prodati iste spike. Tada najčešće i odustanu. Kao mala djeca su. Ne možeš, a da se u sebi ne nasmiješ, bez obzira koliko su zamorni. Bilo kako bilo, uzimam jedan od tih motocikala. Vozač najprije traži 50,000 donga, ali na kraju pristaje na 30,000. Vozi me nekakvim prašnjavim putem do pagode koja ne nalazim toliko zanimljivom koliko vijetnamsko groblje uokolo nje. Već sam vidio nekoliko ovdašnjih groblja, ali iz autobusa ili vlaka. Sad imam priliku izbliza pogledati jedno. Razlika između našeg i vijetnamskog groblja je velika. Ovdje je većina grobova poput malenih mauzoleja, svaki obojan u žive boje i drugačijeg stila. Svaki grob je poseban. Na prednjoj strani nalaze se imena pokojnika s godinama rođenja i smrti, ali, za razliku od nas, na vijetnamskim grobovima nema cvijeća.
Vraćam se pješke u centar (iako je vozač motocikla pokušao da mi proda i prijevoz natrag, neko vrijeme je čekao nadajući se, a zatim otišao kad je vidio da od dodatne zarade nema ništa). 20-tak minuta hoda po labirintu Hoi Ana. Toliko je ulica i uličica, a svaka izgleda isto, da se na trenutak lako izgubiti, ali na kraju ipak uvijek nekako izađeš na rijeku ili negdje oko nje. Posljednji spomenik u gradu koji jučer nisam uspio razgledati je jedna od tradicionalnih kuća Hoi Ana – Tan Ky. Riječ je o sačuvanoj kući vijetnamskog trgovca iz 19. stoljeća s prekrasnim drvenim rezbarijama, dražesnim vrtom s malom fontanom te antiktnim namještajem. Odmah se primjećuju kineski i japanski utjecaji. I dan danas riječ je o privatnoj kući u kojoj živi sedmi naraštaj iste obitelji. Upoznajem vlasnicu. Uz lokalno vodstvo razgledavam kuću i saznajem nešto o njenoj povijesti. Najdojmljiviji je jedan od zidova na kojima ukućani bilježe razinu vode prilikom poplava koji se događaju svake godine. Ona najveća, iz 1999. godine, bila je visoka dva metra što je iznad moje glave, a poplavila je gotovo čitavo prizemlje. Za vrijeme poplava ukućani kroz otvore dižu namještaj na prvi kat.
Ručam na obali Thu Bon rijeke u jednom od mnogobrojnih restorana. Restoran izgleda malo nepregledno, ali hrana je ponovno bezprijekorna. Ovaj put probavam salatu od kuhanih liganja i povrća s limunom te mješanu rižu s jajem.
Ostatak dana još malo šećem po gradu, posebice po tržnici gdje se može naći sve i svašta – od voća i povrća, preko mesa i ribe, do raznih kućnih potrepština, odjeće i obuće. I svi ti žele nešto prodati. Da mi je znati što bi jedan backpacker s loncima ili deterđentima?
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:53 sati.