Vrijeme u Reunification Expressu brzo prolazi. Prespavao sam koliko toliko cijelu noć i veći dio jutra. Oko 09:00 bude me stjuardese koje nam donose besplatni slatki kruh za doručak. Gledam kroz prozor. Još uvijek rižina polja, ali što idemo južnije ona su začudo zelenija. Pred Danangom vlak izlazi na samu morsku obalu. Južnokinesko more. Sjećam ga se iz Makaa. Još uvijek je smeđe boje. Ispod nas valovi udaraju u stjenovitu obalu. Pada kiša.
Pred sam dolazak u Danang stjuardese nas ponovno časte – ovaj put ručkom pred kojim se zrakoplovne tvrtke mogu posramljeno sakriti. Vijetnamske željeznice su jedno veliko iznenađenje. Doista nisam očekivao ovakvu uslugu.
11:30 sati. Vlak ulazi u Danang. Kiša je prestala padati pred Danangom i u gradu sije sunce svom žestinom. Sparina. Sigurnih je 30°C. Trebat ću se nabrzaka naviknuti na novu klimu. Majica mi se već lijepi za tijelo. Još u vlaku razgovarao sam s Nijemcem iz kupea i njegovom vijetnamskom djevojkom. Saznao sam da iz Dananga idu odmah za Hoi An, mali kolonijalni gradić 30 km južno od Dananga, pa sam odlučio ići s njima i podijeliti trošak taksija. Danang ionako nema puno za ponuditi turistima. Riječ je o četvrtom po veličini gradu Vijetnama (nakon Saigona, Hanoija i Haiphonga) s nekoliko zanimljivih kafića i restorana, ali od kulturnih ili prirodnih spomenika nema ništa. Prije nego li pronađemo taksi, u obližnjem kafiću prilagođavamo se novoj klimi uz šalicu kave koja je u Vijetnamu odvratno slatka. Čuo sam o njoj od drugih backpackera na koje sam nailazio i evo sad je probavam i nikad više. Kao da je pola šalice natrpano šećerom, a ostatak kavom.
Pronalazimo taksi koji nas za USD 8 pristaje odvesti do Hoi Ana. Putem prolazimo pokraj dugih pješčanih plaža Dananga dok sunce još uvijek prži. Vozač nam pokazuje tzv. Mramornu planinu kojom se ovdašnje stanovništvo hvali, a o njoj sam čitao i u LP vodiču. Planina i nekoliko pagoda na njoj. Samo što je ta planina više nalik na brežuljak nego planinu. A možda je čak i pretenciozno nazvati je i brežuljkom. Više je nalik na malo veću stijenu s dvije pagode (toliko ih uočavam u onih 5 sekundi dok taksi prolazi pokraj «planine»).
Putem nam taksist pokušava prodati raznorazne ekskurzije, kao i odvesti nas u neki njegov hotel (kako bi naravno pobrao proviziju). Po dolasku u Hoi An prvo obilazimo hotel koji sam ja rezervirao preko telefona, ali zaključujem da je USD 15 ipak previše za sobu koja zapravo nema prozore već dva malena otvora blizu stropa. Nastavljamo prema hotelu koji je rezervirao Nijemac i dok je njegova soba za USD 25 pristojna, ona koju meni nude za USD 20 ne zadovoljava – otvoriš prozor i odmah par centimetara od njega diže se visoki cigleni zid. Na kraju dopuštam taksistu da me odveze u «svoj» hotel. Čini se pristojnim, 5 minuta hoda od centra i za sobu s velikim bračnim krevetom i kupaonicom traže USD 10. Uzimam. Recepcioner je doista naporan. Želi razgovarati i razgovarati. Teško ga se otarasiti. Cijela jedna procedura za dobivanje običnih ključeva sobe.
Hoi An je gradić od 75800 stanovnika, ali ljudi je ovdje uvijek puno više zbog mnogobrojnih turista koji dolaze u Hoi An jeftino kupiti svilu i jeftino si skrojiti odjeću ili napraviti odjeću po mjeri. Hoi An je krojački centar Vijetnama još od davnih vremena i butika-krojačnica je ovdje na stotine. Nažalost to je i malo zamarajuće jer te posvuda guraju i zovu da posjetiš baš njihov butik. Smješten na Thu Bon rijeci i nekoliko kilometara od obale Južnokineskog mora, Hoi An ili nekad Faifo bio je međunarodna trgovačka luka još od 17. stoljeća. Na prekrasnoj arhitekturi vide se kineski, japanski i europski utjecaji. Uske uličice omeđuju stare kolonijalne kuće žute boje s balkonima i trijemovima. Posjećujem unutrašnjost par takvih kuća, svaka s malenim dvorištem i prekrasnim drvenim rezbarijama. Osim kuća nekadašnjih trgovaca, tu je i nekoliko hramova te lijep natkriveni japanski most, simbol Hoi Ana. Postoji jedinstvena ulaznica za sve lokalitete i cijena joj je 75000 donga. Ručam u jednoj od uličica Hoi Ana: specijalitet Hoi Ana cao lau that (rižini rezanci kuhani s povrćem i začinima te pomiješani s komadićima pržene svinjetine) i lokalno pivo Larue (koje je nalik na malo alkoholiziranu vodu – ima samo 3.6% alkohola u sebi). Cijena 35000 donga.
Poslijepodne se još malo šećem gradom. Promatram ljude na obali Thu Bon rijeke koja zna biti opasna za Hoi An zbog poplava (1999. godine razina vode je narasla dva metra i rijeka je poplavila sva prizemlja kuća). Unatoč velikom broju turista Hoi An je zadržao šarm: žene u tradicionaloj vijetnamskoj odjeći ao dai koja se sastoji od dva dijela –dugačke sa strane do pojasa razrezane tunike iznad dugih lepršavih hlača; žene i muškarci na biciklima i naravno motociklima, ljudi na čamcima... Prije večere odlazim na turneju po gradskim buticima. Tu ima vijetnamske, tajlandske, kineske, japanske svile, satena, pamuka u svim varijacijama. Metar svile košta od 3 do 7 dolara, ovisno o vrsti svile. U jednom od butika naručujem po mjeri dvije piđame od satena te cijeli komplet posteljine za veliki 200x200 cm krevet (plahta, vreća za poplun, dvije jastučnice), također od satena. Ukupna cijena USD 55 i gotovo je sutra popodne. U drugoj trgovini naručujem kožne sandale po mjeri za USD 6. Zadovoljan odlazim na večeru u jedan od mnogobrojnih restorani na obali rijeke. Uz svjetlost svijeće večeram izvrsni file ribe pomiješan s malo povrća, a kuhan zamotan u bananine listove (60000 donga). Vijetnamska kuhinja me ne prestaje iznenađivati.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:54 sati.