Sunce je sjelo, mjesec je došao.
Tebe je čekala, nisi došao.
Kasnije si se samo ispričao,
Lažima je tvojim vjerovala.
Upala je u krivi film bez kraja.
Sve se uvijek na isti način ponavljalo.
Nekako su i do nje došle riječi:
„Ne vjeruj mu kad ti kaže da te voli,
Na vjeruj mu kad ti kaže da si razlog zašto on postoji,
Ne vjeruj mu kad ti kaže da bez tebe nema sunca
Jer to je samo ono što želiš čuti.“
Tako je došao početak kraja.
Još jedna ljubavna čarolija je pala.
Jadno je ovo sto sam napisala, ali nemam ideje što da napišem, valjda zato što me muči dosta drugih stvari o kojima ovdje ne želim pisati. Ljuta sam na cijeli ovaj planet i na većinu ljudi. Muka mi je od svega i od svih. Još se nisam s nikim posvađala, kad bolje razmislim ni ne sjećam se kad sam se s nekim posvađala. Valjda zato što mislim da bi trebala zadržati svoje mišljenje samo za sebe jer neki ljudi nisu spremni suočiti se s istinom. Uvijek mislim najgore i onda se dogodi nešto još gore nego što nisam nikad ni mogla pomislila da je moguće. No kao rezultat toga dogodilo se nešto nevjerojatno jer sam napokon s nekim stvarima u životu došla kako bi se moglo reći na zelenu granu. Ono što ti šteti pretvori u nešto korisno. Da je bar tako lako. No nekako mi je dosta stvari postalo totalno ravno. Pokušavam se još uvjeriti da me apsolutno za ništa nije briga, ali još mi ne uspijeva.
Eto tako pokušavam napisati post koji uopće nema veze sa mnom, da na kraju ispadne ovo…
Gotove su mi naočale, sad napokon vidim, e ljudi svijet je totalno gadan, jadni oni koji savršeno vide.
Post je objavljen 20.01.2007. u 11:46 sati.