Marketing
No Sympathy For The Devil
Sometimes I feel I'm always walking too fast (so lonely)
And everything is coming down on me, down on me
I go crazy, oh so crazy, living on my own...
Freddie Mercury - Living On My Own
Često sam govorio o samoći u svojim postovima... pokušavajući je dokučiti i pretočiti u neke razumljive riječi opisujući je ugledajući se na ponajbolje ruske realiste, da bude što opipljivija, mirisnija i što jasnija... no nikada je nisam pokušao razriješiti... nikada je nisam pokušao raščlaniti, naći joj uzrok... i eventualno... lijek... ma što mi mnogi prijatelji tvrdili i ma kako se ovo okrutno spram svih njih činilo... osjećaj samoće sveprisutan je u mom više-manje beznačajnom postojanju... samo mi mnogi uporni diverzanti u životu nisu dali da to shvatim... kao što su isti diverzanti na moje zastave uvijek stavljali onu plavu ili zelenu, znate kako to obično bude na raznoraznim vojnim kartama, prijateljsku boju, ne dopuštajući mi da shvatim kako sam zapravo jedan sasvim negativan lik...
Na staru godinu kasnio sam na pripreme za doček i slušao o pogubljenju Saddama zgražajući se nad tako nevjerojatno i potpuno nelogičnim svijetom... vozio sam Vlaškom, pa na Ribnjak i dalje prema Šestinama... misli su mi na trenutak pobjegle u neke skrovite peripetije mog izopačenog uma... i kod obaveznog skretanja prema Kaptolu našao sam se u pogrešnoj traci, u pogrešnom trenutku... ne razmišljajući, što uopće nije nalik meni, skrenuo sam naglo udesno, ravno pred ubrzavajuću četrnaesticu... zvuk lomljenja metala i pucanje stakla trgnuli su me iz misli... pogled udesno otkrivao mi je šine ogromne metalne zvijeri koja me nemilosrdno gurala duž tračnica... bio sam kriv... o još kako sam bio kriv... bilo je jasno kao dan...
Osjećaj hladnokrvnosti koji pamtim od toga dana progoni me i danas, a progonit će me zacijelo još bar neko vrijeme... u tih nekoliko trenutaka koliko se cijela stvar odvijala, sve što mi se događalo primao sam neobično smireno, čak možda i sa smješkom... a apsurd cijele situacije i moja gotovo nevjerojatno glupa vozačka pogreška naveli su me da ramišljam kako sam to učinio namjerno... kako sam jednostavno htio podletiti pod taj tramvaj... ne, nemojte me krivo shvatiti, nemam nekih suicidalnih poriva... bar ne tako jasno iskazanih... i da mi se vratiti u taj moment, prikočio bih ili skrenuo ulijevo, ako zbog ničeg onda zbog 800€ štete na u autu, no jednostavno toliko nekad ne volim život da sam u stanju vjerovati da sam ga namjerno ugrozio... kriv sam za nesreću, kriv sam zato što ne volim Život, kriv sam zato što sam je prevario...
Negativna energija ušla je u moj život 20. lipnja 2005. godine... ili je jednostavno sva pozitivna energija toga dana iz njega otišla...? Bilo kako bilo, ojačale su sile mraka u mom životu... i odonda mi sve kreće nizbrdo... sve čega se dohvatim propadne, a gotovo svi ljudi, mjerodavni ili ne, nalaze se pozvanima osuđivati ili bar proanalizirati moje postupke, bili oni ispravni ili ne... heh... sad više i ne vjerujem da ja mogu išta, prema društvenim normama, ispravno napraviti... jer čak i kad sam bio, kako sam smatrao, 100% u pravu i kad sam jasno izložio svoj slučaj i kad sam očekivao podršku... našao sam se sam... potpuno...a kako je tek sad kad sam kriv... kada je to jasno kao dan?
Tupa bol u glavi i stisnute čeljusti, hiperventiliranje i hvatanje zraka uz oštru bol u prsima i leđima... tek su neke fizičke manifestacije tjeskobe koju gotovo svakodnevno osjetim... sjetim se ljudi, sjetim se njihovog podsmijehivanja i optuživanja... sjetim se podmuklih likova koji mi mogu spočitati svaku slabost koju sam si sam nakalemio svojim krivim postupcima, pogreškama u životu... nikad si nisam dopustio da budem ovoliko slab kao što sam to sada i nikada nisam bio tako sam u svemu kao sada... a iz dana u dan je sve gore... sasvim zasluženo... što možda i najviše boli...
Post je objavljen 19.01.2007. u 01:33 sati.