Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bolesnium

Marketing

pauci


Mnogo je vremena prošlo od pričanja priča o paucima. Znam, promijenila sam formu i iz prvog lica jednine prešla u treće, a sada bih trebala nastaviti tako i držati do svoje odluke, kako bih vas ponovno vratila na put priče. Zbog čega sam toliko dugo čekala da bih objavila nastavak priče, to će oni koji me dobro poznaju ili su me kroz ovaj medij upoznali znati i bez mog objašnjenja, jer oni su svjesni kako ništa u mom životu nije stalno, pa tako ni odluka da svoje šaptanje prenesem na papir. Trebalo je mnogo vremena da se usudim pomisliti kako zaista postoji u meni taj osjećaj koji sam bila voljna čitav život uzaludno prosipati, unatoč izrekama koje su upozoravale na letalnost takvog pokušaja. Taj veliki Lj, namjerno u muškom rodu jer je kukavan kao muškarac i uvijek pognute glave kad me ostavlja, osjećaj je koji sam mogla samo tako prokartati, a onda me napao s leđa i zario zube - ne u srce, kako bi priličilo, nego u maštu. Oduzeo mi je sve što sam o njemu maštala i postavio se hiperrealno u moj semiotički prostor dotad ispunjen čudovištima i princezama. I kad god vam pokušam dokazati kako sam zaista sretna jer volim, ne vjerute mi jer o tome sam spremna patološki lagati koliko je god potrebno da bih vas uvjerila. Ljubav je, mislim, potpuno bezvezna, u ženskom rodu jer je prevrtljiva poput žene i uvijek gleda u oči kad te vara, a to nije potrebno niti dokazivati. Pri tom, naravno, mislim na nesretnu ljubav, kad kažem u ženskom, a sretnu, kad kažem u muškom rodu. Zašto je tome tako, shvatit ćete kada se malo zagrijete za temu, a to će možda biti nikada, koliko mogu predvidjeti.

Dakle, tema je oduvijek bila i uvijek će biti ljubav, kao osjećaj i kao apstrakcija; likovi su zasad autorski pripovjedač i objekt požude; u sve se upliće jedan sasvim nevjerojatan pauk koji ima sposobnost prenošenja misli šaptajućeg autorskog propovjedača u jezik teksta, ali je istovremeno i motivacija teksta iliti mašte autorskog pripovjedača. Fabula je potpuno iščeznula, aktanti su postali psihologije ličnosti, a u priču je konačno uveden i novi lik koji je promijenio aktantsku shemu, ako je uopće postojala takva. Nije slučajno psihijatrica - koja je uvedena da bi ispričala priču do kraja - žena. Ona tu funkciju, po mom iskustvu, jako loše obavalja te vam zapravo nudi konačno rješenje priče koje se skriva u pritajenom ludilu autorskog pripovjedača, a to je tema jedne sasvim druge priče koja je poprimila oblik romana, a bit će objavljena za uskoro točno osam godina, kada se i ostvari njegova izmaštana radnja, potaknuta baš u onom trenutku kad me Lj ugrizao za maštu. Ta je psihijatrica učinila veliko zlo i autorski se pripovjedač odlučio izigrati te je pretvorio psihologije ličnosti u aktante i iznevjerio nelogičnost priče. Taj je postupak morala započeti žena jer je Lj u tom trenutku bio muškarac koji je ostavljao, a autorski se pripovjedač morao s nekim saživjeti, dakle sa ženom koja je ga je ujedno liječila od psihičkih oboljenja. Ostavljanje nije samo time rezultiralo; kao i uvijek, došlo je do nijekanja stvarnosti i uopće postojanja Lj, ali se sve nakon nekog vremena vratilo u kolotečinu.

Na pisanje ovom međunastavka podsjetio me pauk, ali ne onaj pauk s kojim smo se družili do sada jer sam njega odavno pustila, nego novi, a kojem sam se beskrajno obradovala. Nisam znala kako objaviti nastavak koji se ne slaže s prijašnjim, a da ne razočaram čitatelja svojim mijenjanjem pozicija. Onda je jedno večer u moju sobu, koja više nije ona ista soba s početka, došetao pauk, doslovno na tipkovnicu, a čemu je svjedočila moja prijateljica koja me s nevjericom gledala dok sam joj objašnjavala kako to mora biti znak da moje priče sada moraju biti objavljene, što god drugi mislili o njima i koliko se god nevjerojanima činile. Pauk je otada neprestano uz mene i čeka da počne šapat pretvarati u jezik teksta koji će, kao i stali, biti jako loš, ali vrijedan jer će uskoro poprimiti razmjere uspomene. Treba sve zapisati, rekla bi jedna moja - usudit ću se reći – prijateljica koja isto tako zapisuje svoj život, ali mnogo kvalitetnije i smislenije nego ja, a koja neprestano potiče moju želju za zapisivanjem ove priče. Sad, kad pogledam što sam u ovom tekstu zapisala, shvaćam da bi nastavak koji je trebao slijediti bio jako loš za priču jer, kao prvo, imamo novog autorskog pripovjedača koji ne krije svoje lice niti pokušava govoriti u trećem licu, a to sam ja slikom i prilikom, a kao drugo, onu je priču pričao pauk koji je otišao i ne bi bilo pravedno prema mom novom prijatelju, a i meni osobno, da ga se izostavlja iz priče čiji je nastavak potaknuo. Dakle, reispisat ću priču, a stari kraj ostaviti onim opisima ugriza koji su tada bili vjerodostojni. Priča je kroz ovo vrijeme otkad je nestajala, poprimila i nove dimenzije pa je objekt žudnje jedno vrijeme postao bliži i činilo se da će ostati, ali je u jednom posve nebitnom trenutku odlučio još malo čekati i izdaleka promatrati koliko će se Lj održati u meni. Iako isti sve ovo čita i, vjerujem, misli kako ne shvaća pola onoga što je napisano, njemu treba još samo malo kako bi shvatio i zbog toga je morao pobjeći još ovaj put, koji nikako neće biti i zadnji, ali će biti posljednji iz nerazumijevanja. Svaki će slijedeći put bježati iz mnogo većih i mnogo zamršenijih razloga, što će na kraju rezultirati beskrajnim ispisivanjem ovih priča i dokazati kako je Lj zaista beskrajna. Zbog toga, što bih željela dokazati kako nema nikakve nade da me netko drugi ikada ovako zaokupira, pisat ću u budućnosti samo o njemu i njemu, a čak i kad budete mislili da ga u tekstu nema, on će se skrivati iza nekog debelog slova kao što je O, a ponekad će biti toliko mali da će stati iza I.

Post je objavljen 17.01.2007. u 20:21 sati.