Marketing
Vlak stize na moju stanicu
Ponovo sam na pocetku. Na pocetku neceg novog, misticnog, nepoznatog i zbunjujuceg. Misli mi samo prolaze, slike se nizu, razmisljana nestaju. Opet sam tu. Na istoj tocki i bojim se zakoraciti. Htjela bi,ali nemam hrabrosti ni snage. Bojim se. Bojim se proslosti i svih gresaka, bojim se nove boli, bojim se sebe. Put me vodi na neko lijepo,novo,sigurno mjesto, a ja ne znam…radje ostajem tu u ovoj prasini,u ovoj tami.
Tu je moje utociste gdje se osjecam sigurno, depresivno, slobodno i gdje mogu plakati kad god pozelim. U toj tami nasla sam svoju stanicu. Vlak ce doci tu, na moju stanicu,a ja? Ne znam. Hocu li se ukrcati na taj vlak ili cekati sljedeci u ovoj tmini? Sjednim i dalje. Razmisljam o svemu. Razmisljam o sreci, o promijenama, o svojoj nesigurnosti, o svojim suzama, o zivotu, o ljubavi. Vec sam pomalo i zaboravila na neke sretne osjecaje jer se u ovoj tami ne smijem, ne osjecam se sretno. Ali,ipak me nesto tu zadrzava.
Ne znam sto. Mozda sigurnost jer sebi mogu vjerovati i samu sebe necu razocarati. Mozda ne zelim promijene. Mozda jer sam neodlucna i nisam spremna na nesto novo. Iznad mene jos lagano tinja lampa koja pusta dasak svjetlosti u ovu tminu. Ona je tu da mi pokaze put, da me skrije od mraka, da mi pruzi nadu i da nisam sama. Ali,ona ne moze odluciti umjesto mene. Ne. To moram sama. Ona ce mi pokazati put do vlaka ako odlucim otputovati.
Cucim i gledam u daljinu. Iz mraka dolazi snop svijetla. Priblizava mi se. Rukama prekrivam lice jer znam sta je ta svijetlost. Dolazi vlak,a ja jos ne znam. Kad bi bar sve moglo stati samo na sekundu, kad bi bar mogla zaviriti u buducnost, kad se bar ne bi toliko bojala. Strah me koci, znam i zato mi je ova odluka tako teska. Vlak samo sto nije stigao, zasljepljuje me njegova svijetlost, misli mi zastaju, tama nestaje. Stao je. Jos imam nekoliko trenutaka da donesem odluku. Hocu li sjesti na vlak ili ostati u tami? Jos ne znam.
Post je objavljen 17.01.2007. u 19:08 sati.