(nastavak)
II.
Prvog od njih vidjela sam na svoj 17. rođendan. Šetala sam navečer selom. Ne znam zašto ali nikad se nisam bojala po noći hodati mrakom, iako se moje selo nalazilo u jednoj dolini između brda prekrivenih šumom. Inače me u mojim večernjim obilascima uvijek pratio moj pas ali, čudno, baš tu noć ostavila sam kod kuće. Večer je bila tamna, sjaj mjesečine zacrnjen velikim, jesenskim oblacima.
Zapravo sam se vraćala od prijateljice koja je živjela na drugom kraju sela, a kako sam imala priličnu rutu za propješačiti po toj hladnoj i vjetrovitoj noći, odlučila sam se za kraći put, koji je sjekao selo kroz šumu, blizu vanjskog ruba. U ruci sam nosila bateriju koja je osvjetljavala svega dva metra oko mene i pjevušila nekakvu veselu pjesmicu samo da ne razmišljam o tami oko mene. Nije mi bilo baš svejedno hodati onuda. Svako šuškanje debelog sloja lišća pod mojim nogama u mozgu mi se percipiralo drukčije, u svakom prolasku vjetra kroz grane čula sam nešto sablasno. Iako je sve vjerojatno ipak bilo normalno.
Hodala sam tako zadubljena u svoje misli, ali ipak izoštrenih čula dok na drvetu iznad sebe nisam čula neki meni sumnjiv zvuk. Brzo sam podigla bateriju prema gore ali u prvi mah ne vidjeh ništa. Kako sam svjetlost uperila prema gore tako se oko mene same iznenada našla potpuna tama, ali to nisam shvatila jer sam svu pažnju usmjerila na krošnju. Nešto u meni htjelo je potrčati ali govorila sam si da je najbolje ne paničariti. I dalje sam gledala krošnju, ali nije bilo ničega. Ponovno me prenu šuštanj, i u svijetlu baterije vidjeh šišmiša kako leti zrakom. Tako sam se prepala da mi je baterija ispala ali nisam obraćala pažnju već sam krenula potrčati što dalje odavde. No u momentu kad sam krenula u mraku sam se sudarila sa nekom čvrstom prilikom i pala na pod.
Tih par sekundi dok sam dolazila k sebi i pokušavala u mraku napipati naočale to stvorenje uperilo je moju bateriju koja je stajala na podu ravno u mene. Svijetlost me zaslijepila, on je mene vidio, ali ja sam njega vidjela samo kao priliku u crnom. Zaklonila sam oči dlanovima i zurila u njega, dok nisam čula poznat glas:
- Valentina?!
Smrknula sam se i dalje pokušavajući razabrati tko je to i onda je on maknuo bateriju malo u stranu da ga vidim.
- Nikola?
- Da, ja sam. Što se tebi desilo?
Pružio mi je ruku da se dignem. Njena hladnoća povratila me u stvarnost. Uf, sad je sve u redu. Nikola je bio stariji brat moje najbolje prijateljice i znala sam ga gotovo cijeli život, iako sam ga se uvijek sramila i nikad nismo bili osobito bliski. Nabacila sam nonšalantan osmijeh:
- Ah, ma ništa, malo sam se prepala… nečeg… ne znam ni sama…
Sumnjičavo me pogledao i nasmijao se arogantno kao i uvijek.
- Evo ti tvoja baterija. Hoćeš da te otpratim do kraja puta?
- Ma ne, ne treba… nije me baš toliko strah.
Nije mi povjerovao, vjerojatno je imao i pravo. Nikad u životu nisam se bojala kao tada, iako ne znam čega uopće. Ničeg određenog. Jednostavno, bilo je nešto u zraku, nešto čudno u toj šumi i toj večeri. Kimnuo je glavom:
- Ipak ću te otpratiti…
- Hm. Hvala.
Krenuli smo prema izlasku iz šume i nismo uopće razgovarali. Ja sam svjetlost baterije micala sad lijevo, sad desno. Ponovno samo šuškanje lišća, samo zavijanje vjetra. I tišina, mrtva tišina. Tako rasprostranjena po zraku da sam ju svakim novim udisajem unosila u sebe. Nikola je djelovao odsutno i zamišljeno kao i uvijek. Čudan je on bio dečko. Imao je kratku crnu kosu i plave, morski plave oči. Jako lijepe crte lica, malen, pravilan nos i tu i tamo koji prištić na čelu i uz donju čeljust. Ali nikad mi nije bio jasan pa me nikad i nije osobito zanimao. Bio je u svom svijetu i nikoga nije puštao da zaviri unutra.
- Ovaj… Nikola?
Prenuo se iz razmišljanja i upitno me pogledao.
- A što ti radiš ovako kasno u šumi?
- A što ti radiš? -nasmiješio se nakratko
- Ja sam bila kod tvoje sestre.
- Ja se samo šetam bezveze.
- Šetaš se?
- Pa da.
- Zašto baš po šumi?
- Nemam pojma. Zašto uvijek mora biti neki razlog?
Nisam znala što bi mu odgovorila na to pa sam samo slegnula ramenima i nastavila gledati ispred sebe. Onda sam u daljini ugledala nešto neobično. Još jednu čovjekoliku priliku, ali bilo mi je prečudno da stvarno još netko večeras ovuda hoda.
- Nikola!
- Ha? - prenuo se naglo.
- Što je ono tamo?
Pogledao je u smjeru mog prsta i malo skupio oči da bolje vidi.
- Pa netko.
- Tko?
- Ne znam. Zar je bitno?
Ponovno nisam znala što bi mu rekla na to pa nisam rekla ništa. Naravno da nije bilo bitno, ali naravno i da je bilo bitno. Ta osoba se približavala prema nama i uskoro je bio vidljiv u slaboj svijetlosti moje baterije. Stao je pred nas, taj čudni mladić. Nekako je bio neobičan, nekako pomalo zaostao u vremenu iako se po njemu to nije moglo vidjeti. Već to pomalo aristokratsko lice, otmjen hod i držanje. Nisam mogla odlučiti jeli mi fascinantan ili smiješan.
Imao je taj dugi crni kaput i crni šal, crne hlače i cipele. Smeđa kosa mu je sezala do ramena ali ju je svezao u opušteni rep pa mu je par pramenova ispalo. Bio je pomalo bljedunjav ali su mu usne bile tamno crvene i pune, gotovo da su imale nijansu ljubičastog u sebi. Ali oči su bile te koje su mi zaokupile pozornost. Zelene oči, ali toliko ugasle da su izgledale pomalo sivo. Jako neobično lice, ne znam da li privlačno ili odbojno? Lijepo ili ružno? Pomalo ženskasto ali muški snažno. Jako zanimljivo. Mislim da sam fascinirano zurila u njega. I on u mene, čini mi se. Negdje iz daljine čula sam Nikolin glas:
- Možemo vam kako pomoći?!
Mladić se tad trgnuo i pogledao u Nikolu koji ga je sumnjičavo gledao. Onda je progovorio tim glasom. Glasom noći, glasom starosti, dubokim i hladnim kao voda na dnu jezera. Toliko hladnim da je to gotovo… ugodno.
- Da. Zapravo možete. Tražim mjesto gdje bi mogao prespavati večeras.
- Imate na drugoj strani ovog puta malo prenoćište, tamo možete i večerati. - Nikola je rekao.
- Hvala. Baš bi mogao nešto prigristi. - mladić se osmjehnuo njemu pa meni.
- Doviđenja. - Nikola me zgrabio za podlakticu i povukao za sobom ali dok sam prolazila kraj tog čudnog dečka, morala sam pitati:
- Sigurno ćete znati pronaći? Šuma je prilično mračna.
- Oh, me ne brinite. Sasvim dobro se snalazim u mraku. - lagano se naklonio glavom uz osmijeh, a onda je produžio prema drugoj strani. - Doviđenja.
Bila sam fascinirana dok sam klipsala za Nikolom koji me vukao prema kraju šume. Naklonio mi se!!! Pa tko to još radi?! Morala sam podijeliti svoje oduševljenje sa Nikolom:
- Kakav zanimljiv dečko?! Jelda?
Nikola je nezainteresirano slegnuo ramenima. Ah, ti dečki! Ništa ne shvaćaju. Sve im je svejedno.
Uskoro smo došli do kraja šume i ja sam već vidjela osvijetljeni ulaz u svoju kuću. Nikola se okrenuo prema meni:
- Evo, stigli smo.
- Da. Hvala.
- Nemoj, molim te sad još šetati ovuda sama.
- Hahaaaa. A zašto bi to napravila?
- Nemam pojma. Samo kažem.
- Laku noć. Još jednom hvala.
- Molim. Laku noć.- nekako mi se slatko nasmiješio i onda krenuo natrag prema šumi i svojoj kući.
Još sam ga malo gledala dok je hodao, a onda sam krenula prema kući. Razmišljala sam o tom čudnom strancu. I onda shvatila kako bi mi zapravo bilo najdraže da Nikola nije ni naišao u šumi, već da sam se sama srela s njim. Ne znam zašto sam to htjela, ali bilo je tako kristalno jasno.
(nastavlja se…)
Post je objavljen 17.01.2007. u 18:28 sati.