Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/opservatorij

Marketing

Javno do dna

Eh, kad sam već jučer opleo po Koštunici i njegovom ljotićevskom viđenju narodnog jedinstva, današnji komentar Duška Čizmić Marovića u “Slobodnoj Dalmaciji” o ljevici, desnici, slobodarstvu i državnom osamostaljenju Hrvatske također zaslužuje komentar. Naime, osim što plijeni narcisoidnošću (o državnom osamostaljenju pisati u prvom licu???), Čizmić Marović trabunja kako prije 90-tih nije bio za osamostaljenje Hrvatske jer mu se ono činilo kao civilizacijski korak unatrag i da je zahvalan desnici jer "ove obljetnice svaki put nanovo podsjete da je 90-ih slobodarsku ulogu na našim prostorima igrala desnica. " Dakle, svašta. Odakle uopće početi s komentarom?

Prvo, tu je krivo što slobodarsku ulogu nije odigrala nekakva mitska desnica nego hrvatski građani koji su bez obzira na stranački dres ustali u obranu svojih vrijednosti i svoje države. Krivo je i to što on, navodeći jedino svoje promašene stavove, zamišlja te stavove kao općerelevantne i smješta sebe u tobožnji centar predratnog lijevog etičkog promišljanja. Dakle, bitno je istaći da su njegovi tobože ljevičarski stavovi bili već tada totalno promašeni i kao takvi gurali su ovo društvo direktno pod čekić velikosrpskog šovinizma. Istovremeno, tzv. desnica je u Hrvatskoj bila utočište kojekakvim tipovima čijeg primitivizma grijehe i danas svi ispaštamo.

Hrvatska je do 90-tih, kao i sada uostalom, bila prepuna ljudi koji ili nisu bili ideološki opredjeljeni ili su blisko stajali uz ideje ljevice što nije imalo nikakve veze ni sa kakvim boljševizmom, lenjinizmom, staljinizmom ili trockizmom i srodnim mu čegevarizmom. Ti ljudi su stajali na principima socijaldemokracije, liberalizma, ljudskih sloboda i uopće modernosti koji nisu bile ostvarljivi u onoj državnoj zajednici između ostalog i stoga što naši istočni susjedi nisu imali previše simpatija za takav razvoj situacije: zato što je njihova politička kultura istočno-despotska, zbog toga što se njihovo društvo nije razvijalo u okvirima zapadnog civilizacijskog kruga, ideje socijaldemokracije i liberalizma odiozne su njihovom političkom mainstreamu. U tome je bila srž jugoslavenskog pitanja od izdaje ideja Jugoslavenskog odbora, atentata na Radića, sukoba na književnoj ljevici, izdaje sporazuma Tito - Subašić, likvidacije Hebranga i ideja ZAVNOH-a, obračuna s Hrvatskim proljećem i, na kraju krajeva, tu je bio i korijen antibirokratske revolucije. E sad, to što su neki domaći boljševici-konformisti iz vlastite etičke indiferentnosti i srebroljublja prigrlili demagogiju svemoćne, iako već odavno senilne partije, koja je propagirala izvitoperenu ideju bratstva i jedinstva kao paravan iza kojeg se krio hegemonizam najbrojnije nacije, to je danas srećom manje-više tek njihov osobni problem.

Onda dolazi devedeseta i zatiče ih u panici uz pitanje kako se snaći u novim okolnostima. Predvidljivo, odlučili su da budu ono što su oduvijek bili i što jedino mogu biti: laskavci koji podilaze svojim gazdama, čitaj kojekakvim udbašima i partijskim sekretarima koji su iskoristili kaos velikosrpske agresije da ponovno zgrabe, ili još češće zadrže, vlast na krilima, ovaj put desničarske, demagogije. Ista meta, isto odstojanje. Partijski sekretari postaju stranački povjerenici, a društveni komentatori postaju tzv. državotvorni novinari. Novine su nam pune svrzimantijaša i multikonvertita što uporno furaju isti film: “za guzicu na forticu” što bi rekao Arsen Dedić; uvijek ista gluhoća za etičke probleme, uvijek ista spremnost da se zatvori oči pred društvenim ponorom i spremnost da se za dobar honorar poslušno ljubi bič gospodara. Onda nam prodaju svoje bijedne komentare kao etičke principe: Branko Tuđen se nedavno u jednom interviewu pohvalio da je on iz domobranske familije i da je on produkt mentaliteta "uvijek uz vatricu, ali da se ne opećeš." Fuj! Dakle, upravo je odiozno da takav model ponašanja, šutnje, kukavičluka i zatvaranja očiju pred zlom, nekakav aparatčik koji je svoju etičku neutralnost i konvertitstvo dobro unovčio, može bez javne osude istaći kao pojam vrline.

No, tu nije kraj. Najbolje, odnosno najgore, tek dolazi u sljedećem citatu koji ću bez suvišnog komentiranja ostaviti da sam sebi svjedoči kao spomenik amoralnosti. Izjednačiti ustaško-udbaški emigrantski terorizam sa pisanjem novine koja je dobila čitav niz međunarodnih nagrada za slobodu medija i potom ponovo sebe proglasiti referencom ljevice bilo bi previše samo kad ne bi znali iz čijeg pera dolazi:

“Vrijeme ljevice tek dolazi. No naši su ljevičari još u emigraciji, pa se, kao desnica nekoć, bave najviše (duhovnim) terorizmom. Čitatelji Ferala to znaju... Ali najvažnije je da ljevica preživi. A ako sam ja uspio shvatiti ulogu desnice u rješavanju hrvatskoga pitanja, to samo znači da ne vjerujem u onu hrvatsku narodnu po kojoj je bolje biti glup nego lijev...”

Od novina i novinarstva kojima caruje mogul koji je karijeru napravio podilazeći ekipi arcidemagoga sa Šetališta Marksa i Engelsa ništa nije previše. Odnosno, nijedno dno nije preduboko.

Post je objavljen 16.01.2007. u 15:43 sati.