(by anna)
Kad se spremam da idem van, obavezno je muzika ukljucena, Ako je pjesma dobra, usta mi se skupe i krenu mi suze na oci. To je reakcija. Onaj dan kad sam mu ipak poslala mail, pratila me muzika. Citav taj dan sam vagala. Kao na trznici. Sta ako mu posaljem mail, a on ne odgovori? Mada, u biti sam znala da on nikada nije bio kreten. Kako god da je bilo na kraju, nikada nije bio kreten koji ne bi znao cijeniti to sto sam mu se prva javila. Pa onda, vrlo bitno pitanje opet, sta ako mu ja posaljem mail a on samo slegne ramenima? Na to nisam znala odgovor. Onda sam citala vase komentare. I razmisljala. Pa se na kraju upitala, sta JA zelim od toga ako mu posaljem mail? I shvatila, da ne zelim nista. Od njega konkretno nista. Ono sto sam zeljela da unistim je slika mene kao ljute, ogorcene, ljubomorne osobe koja mu je u posljednjem razgovoru rekla...svasta. Koja vise nije ljuta i ogorcena, kojoj je sada zbog toga zao...i koja nadasve, zeli da krene dalje, bez tog tereta na ledjima...I tako, spremala sam se...muzika ide (a inace, da napomenem, kad slazem mp3 liste, to izgleda ko` da ju je slagala manicno depresivna osoba)...I tako, nasminkam jedno oko, dodjem do kompjutera, sjetim se kako mi nije javio da je nasao nekoga, nego su mi to morale druge osobe saopstiti, odbijem se i vratim nazad u kupatilo, stavim sjajilo, dodjem do kompjutera i krene ova pjesma...
I ja posaljem mail. Rekoh, okrivicu njega, ionako ga krive za sve i svasta...Odem tu noc u kino sa Srodnom Dusom, mirna. Kao bubica. Gledale smo „Departed“ , odlican film, koji bi bilo nemoguce zamisliti a kamoli snimiti da ljudi nisu izmislili mobitele. Ujutru se probudim, mislim da je izraz koji trazim, „pao mi je kamen sa srca“...dakle probudim se bez kamena na srcu...i tako, ponovo spremam se da se nadjem sa Rossom, opet muzika ide, sminkam se i paralelno provjeravam mail...kad je krenula ova pjesma...
otvorim i ugledam njegov mail...pocnem citati i plakati paralelno. Ne znam zasto. Mozda zato sto se nismo ni culi ni vidjeli dva i po mjeseca, a pozeljela sam ga. Obrisem suze da iskuliram zbog mame, te nastavim plakati kod Rosse u autu...dok sam dosla do Carsije i cevapa (cevapi u pola dvanaest prije podne lijece sve rane) bila sam ok. Dodatno si popravim raspolozenje kupovinom, tako sam kupila „Ilustrovanu povijest svijeta“, od njih na poklon dobijem radio, zatim, stolnu lampu, grudnjak, Rossa i ja to zovemo džerdani, dakle bizuteriju od ogrlice, sat....te odemo na kafu, zapalimo po cigaru, krene ova pjesma i trnci prodju kroz mene...
I ja shvatim da ono sto je ostalo, jeste da mi je drago sto smo rascistili stvari, postavili ih na svoje mjesto, progovorili u krajnjoj liniji. Bio je oslonac u mom zivotu pet godina, prisutan i kad sam se smijala i kad sam plakala...bila sam ljuta i povrijedjena kad me ostavio, ali niko mi nije kriv osim same sebe sto sam toliko dugo zmirila i ignorisala problem i mislila da je ljubav dovoljna. Samo Ljubav NIKAD nije dovoljna. Lekcija naucena...Ostaje mi utjeha da ce kako god da bilo, biti povremeno prisutan u mom zivotu. Kao prijatelj. To je ono sto sam i zeljela postici tim mailom. Stvoriti sliku zrele osobe koja je uzela svoj zivot u svoje ruke i krenula dalje...
Post je objavljen 16.01.2007. u 10:37 sati.