Naučio sam se na čudne priče, a i prihvatio najčudnije odgovore. Svijetli primjer bio mi je Sherlock Holmes (sve knjige Conana Doylea o engleskom deksteru k'o klinac sam pročitao nekoliko puta. Genijalne su to priče, nemojte ih zaobići). Urezalo mi se u pamćenje nešto što je u jednoj od tih priča Holmes rekao pomoćniku Watsonu. Po prilici ovo: «Watsone, kad se nađeš pred zagonetkom i jedno za drugim odbaciš sva objašnjenja za koja se pokazalo da nisu rješenje, ono koje preostane i koje ne možeš ni zbog čega odbaciti - sigurno je točno, koliko god zvučalo nevjerojatno.» Nešto u tom stilu. Valjda se i profesor iz priče koja slijedi držao tog pravila. Doduše, ovo nije prvi put da kod ruskih znanstvenika nailazim na egzotične zaključke.
Ipak, kad natrčim na takve stvari, neizbježno se uvijek zapitam: Tko je tu lud?
Dr. Ernst Rifgatović Muldašev je sveučilišni profesor, direktor Sveruskog centra za očnu i plastičnu kirurgiju, kirurg, savjetnik sveučilišta u Louisvilleu (SAD), inozemni član Američke akademije oftamologa, član Međunarodne akademije znanosti i izumitelj kirurškog biomaterijala «aloplanta» pomoću kojeg je postalo moguće liječiti do tada neizlječive bolesti poput atrofije očnog živca, dijabetičke retinopatije i dr. Taj ruski znanstvenik svjetskog glasa, iza kojega stoji 300 znanstvenih radova, 52 patenta u 6 europskih zemalja i više od 70 novih očnih i plastičnih operacija (svake godine ih izvede 300 do 400), i koji je dobitnik zlatnih medalja na međunardnim izložbama, jednoga se dana zapitao: zašto jedni druge gledamo u oči?
To ga je pitanje prije svega zanimalo zato jer je po struci oftalmolog. Bacio se na istraživanje u sklopu kojega je sa svojim timom izradio i kompjutorski program sposoban za analiziranje geometrijskih parametara oka. Ta se grana oftalmologije naziva oftalmogeometrija.
Muldašev i suradnici na taj su način došli su do mnogih novih saznanja o identifikaciji ličnosti, dijagnostici psihičkih oboljenja i slično, ali najzanimljivijim se pokazalo otkriće «srednjestatističkih očiju». Ispostavilo se da te oči, do kojih su došli su na temelju obrade fotografija svih rasa koje postoje u svijetu, pripadaju tibetanskoj rasi. Potom je dr. Muldašev matematičkim usporedbama očiju drugih rasa sa «srednjestatističkim očima» rekonstruirao putove migracije čovječanstva s Tibeta i zaključio da se njegova rekonstrukcija zapanjujuće slaže s povijesnim činjenicama.
Priča je postala još zanimljivija kad je saznao da su na svakom hramu na Tibetu i Nepalu nacrtane neke ogromne neobične oči, pa je i njih podvrgnuo matematičkoj oftalmogeometrijskoj obradi. Na temelju dobivenih rezultata konstruirao je oblik bića kojemu su pripadala, koji je bio vrlo neobičan. Ispalo je da biće nema nosne kosti, već da umjesto nosa ima spiralnu zavojnicu, da ima neobično ispupčenje na gornjim kapcima očiju i pjegu u obliku kapljice u sredini iznad očiju.
Muldašev se, u potrazi za odgovorom na pitanje tko je ta osoba, bacio na proučavanje istočnjačke literature. Ubrzo se s nacrtanim «portretom» svog neobičnog čovjeka uputio u Indiju, Nepal i Tibet, ne očekujući da će njime na lame i svamije proizvesti toliko jak utisak, niti da će oni početi uzvikivati : «To je on!» Neki od tih ljudi objasnili su mu da je «On» ustvari Božji sin, ali mu puno toga nisu htjeli odati.
Na svojem putu dr. Muldašev je, od hrpe različitih svjedočanstava koja je skupio od lama, gurua i svamija, kao i književnih i religioznih izvora, došao do fantastične spoznaje da na Zemlji postoji sustav očuvanja života u vidu ljudi raznih civilizacija. Oni se nalaze duboko pod zemljom, konzervirani pomoću «samadija». Muldašev je to nazvao Genofondom čovječanstva, te, kako piše, čak uspio pronaći jednu takvu pećinu i skupiti svjedočanstva od tzv. Posebnih ljudi koji tamo odlaze svakoga mjeseca.
Genofond čovečanstva trebao bi biti praroditelj čovječanstva u slučaju globalne katastofe ili samouništenja postojeće civilizacije, a stvorila ga je neka prethodna, vrlo razvijena civilizacija. Dr. Muldašev svoja je istraživanja, putovanja i fantastična otkrića - koja bi se lakoćom proljetnog lahora i s podsmijehom bez po muke moglo odbaciti kao ridikulozne, samo kad ne bi stizale od znanstvenika takvog kalibra i glasa - opisao u knjizi «Od koga smo postali».
I sad mi recite: Tko je tu lud?
PS. Par odgovora na neka pitanja u komentarima: Emisija o vodi sa svim spomenutim točkama već je bila prije tri godine. O shizofreniji ne znam ništa. O telepatiji će biti riječi. Knjige se mogu kupiti na raznim mjestima: «Telepatiju i telekinezu» sam vidio u knjižarama, a može se i nazvat Sysprint, a za sf-zbirku «Zvjezdani riffovi» najbolje se obratiti Darku Macanu. Potražite ga na netu, ima ga dosta, ima bar tri bloga. Ako zapne, mogu i ja dati broj. Ova cura s rendgenskim vidom – dobra tema. Bit će i o njoj riječi. Što se tiče neidentificiranog bivšeg back-vokala (ex-virus) – da, većina emisija postoji spržena na dvd-ima, ali to je taaaako nepraktično jer je svaka emisiija na jednom dvd-u, a znaš i sama koliko traje prženje sto dvd-a.
Post je objavljen 16.01.2007. u 08:24 sati.