Pregled posta

I još koja pričica...

•Davno, davno u vrijeme dok je još rat harao ovim prostorima i kad je bijeg od ludila i mržnje mnogima bio jedini spas, dogodila se i ova priča. • Nisam više siguran, no pričali su da je stigla iz ratom razrušenog Sarajeva. Njen životni poziv bili su nastupi na modnim revijama, a za sve nas zauvijek će ostati zagonetka zašto je kupila psa.
•Sjećam se i da sam sa zgražanjem gledao kako se to, naizgled krhko i nježno stvorenje, odjednom pretvara u zvijer i kako ju i sitan neposluh, tri mjeseca stare ženke dalmatinera, može natjerati da zaboravi na sve obzire, koje bi svaki od nas ljudi, u odnosu prema psima morao imati.
•I kao kroz maglu pamtim dizanje njene ruke, zamah vodilicom i bolno cviljenje malenog šteneta. Njeno je lice bilo nalik na masku i ništa je nije moglo spriječiti da još jednom udari štene. A zatim bi opet podigla ruku...
•Tog trenutka bio sam već vrlo blizu nje, i uhvatio je za ruku zaustavivši i spriječivši slijedeći udarac. Zgranuto se okrenula i pogledala me u oči. Koliko je taj pogled trajao ne bih vam znao reći, no znam da sam joj rekao: "Ništa nećeš postići ukoliko je ubiješ. Psi se ne odgajaju batinama već ljubavlju."
•Pamtim još i da je zgrabila štene, prkosno se okrenula i otišla.
•Kad sam je prvi put ugledao, nisam mogao vjerovati svojim očima. U šetnju s mladom ženkom dalmatinera, ona je krenula obučena u odjeću s modne revije. Krznena bunda, minica, čipkaste čarape i naravno, visoke pete.
•No u to jesensko doba park u kojem smo mi, obični vlasnici pasa, uživali u druženju sa svojim ljubimcima, više je sličio blatnoj kaljuži, nego mjestu održavanja modne revije. Svemu tome treba pridodati i činjenicu da mladi psi tek pristigli od uzgajivača, često nisu najbolje upučeni u osnovna pravila ponašanja i da misle da skakanje po vlasniku i ostavljanje blatnih otisaka šapa po njegovoj odjeći u suštini i nije velika pogreška.
•Sve ostalo najvjerojatnije možete zamisliti i sami.
•No teško da možete zamisliti koliko je udaraca jadno štene primilo zbog toga što je uprljalo njenu odjeću.
•I naravno, nije mi se dopala. Možda će se netko od vas i naljutiti, no ja ne volim ni ljude koje misle da se psi mogu odgajati batinama, a ni muškarce koji tuku žene.
•No njihove neprilike su se nastavljale. Zaigrana mlada stvorenja, poput te mlade ženke dalmatinera, vrlo često znaju u igri zaboraviti na vlasnika ili ne poslušati njegovu naredbu, no ovaj slučaj u sebi je imao nešto posebno.
•Ponašanje mlade dalmatinerke u tolikoj mjeri je odstupalo od nekakvih uobičajnih načina ponašanja mladog psa prema vlasniku, da sam se bez obzira na ne simpatije koje sam osjećao prema njenoj vlasnici, istinski zainteresirao.
•Činjenica su ukazivale da u normalnim okolnostima njihov odnos i nije bio tako grozan, nekakvo uzajamno uvažavanje je ipak postojalo, no u trenutku kad bi se ženka dalmatinera udaljila na nekoliko metara od vlasnice, nikakva dozivanja više ju nisu mogla omesti. Cijeli svijet je iznenada postajao njen, a veseli trk nije moglo prekinuti ni sve urlanje, vrištanje, buka i prijetnje kojim ju je njena vlasnica pokušavala prizvati.
•U trenutku kad je napokon uspjela skrenuti pažnju svog psa i uhvatiti je, kroz glavu mi je iznenada prošlo jedino moguće rješenje.
•Prišao sam joj i rekao:" Nemojte se ljutiti, no promatram vas već nekoliko dana i vidim kakve probleme imate. Nisam siguran, no rekao bih da vaše štene dalmatinera ima problem sa sluhom. Mislim da ona ili ne čuje ili čuje vrlo loše".
•Sa zanimanjem me pogledala, no samo na trenutak, drugi tren u njenoj glavi odigrao se bljesak prepoznavanja, pa to je onaj od prije nekoliko dana !
•Uhvativši štene, opet se okrenula i otišla.
•Nastavak te priče saznao sam tek kroz nekoliko dana. Moje riječi ipak su doprijele do njenih moždanih vijuga, te je već sutradan posjetila veterinara.
•Ispitivanja su pokazala da su moje slutnje bila ispravne. Štene dalmatinera čulo je samo one vrlo glasne zvukove, sve ostalo bilo je samo odjek tišine.
•Naravno da buduća zvijezda modnih revija uz sve svoje savršenstvo nije mogla sebi dozvoliti prisutnost hendikepiranog psa. Zaboga, pa ljudi bi je sažalijevali, a ona je željela da joj se dive.
•Štene dalmatinera je po kratkom postupku vračeno uzgajivaču, koji ju je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja udomljavanja jednostavno dao eutanizirati.
•Naravno da smo svi ostali zatečeni, no cijela ta priča najviše se dojmila mog prijatelja Igora. Nakon jedno stotinu puta ponovljenog pitanja "zašto je to učinila", grubo sam ga prekinuo i upitao:
•"Reci ti meni, Igore, da li bi ti uspavao svoga Astora da kojim slučajem otkriješ da je gluh? Naravno da ne bi, glasio je odgovor. A da li bi mogao tek rođeno dijete baciti u kontejner za smeće?" Odgovor je bio vrlo sličan prethodnom. No, na sve to ja sam jednostavno zaključio:" Iz tih i takvih razloga, ja tebe i smatram svojim prijateljem".
•No da cijela priča ne bi odveć tužno završila, reći ću i da poznajem mnogo vlasnika pasa čiji su psi hendikepirani, a koji se, bez obzira na sve, i dalje brinu o njima.
•No, njihov odnos ne bih se usudio proglasiti prijateljstvom.
•To je ipak ljubav !




Post je objavljen 15.01.2007. u 15:25 sati.